balaseva pjesma

Izvor: Priče o umoru Pregledano: 76 Postavljeno

PJESMA vers. 2
Gospodin Balasevic i ja nismo imali priliku upoznati se, a kako stvari
stoje, pitanje je da li ce do toga
ikada i doci. Razlog nije u necemu sto nas dvojicu licno, posebno
razdvaja, jer ja sam , inace, veliki
postovalac njegovog djela. Eto, vrijeme je bas takvo da je upoznavanje
tehnicki neizvodljivo.
Iako vec godinama pratim njegov rad, pamtim tekstove, prelijepo upakovane
misli , skidam melodije i sa velikim entuzijazmom slamam srdasca
ustreptalih djevojcica, nisam , do nedavno, mogao reci da je, bilo kada i
bilo gdje, obiljezio i moj zivot duze od jedne pjesme, ili hajde, bar
jednog albuma. Do nedavno, kazem...
Roden sam inace u Sarajevu, neke sesdeset i devete godine. Uzgred i nije
neka. U sarajevu i dan danas zivim. Problem je sto vise nisam tinejder.
Kada sam takav bio ovdje je obitavao mir. Sada nije ni blizu toga ....
Nije ni rat,rat nije ovakav.
I tako jedne ratne godine, nije ni bitno koje, jer sve su one bojene istim
bolesnim nijansama sive,bna kraju ljeta, ili pocetkom jeseni nasao sam se,
po ko zna koji put, u jednom gradskom naselju, pri periferiji. Naravno, sa
razlogom. I bez uniforme, bio sam pripadnik Armije BiH. Sto se ovdje kaze,
puco sam liniju. Bolje je reci
odvaljivao, jer, to je sa sobom nosilo malo straze, malo odmora, malo
pucanja, malosvega, malo nicega. Scenario je od samoga starta bio los,
bezobrazno los, sati i dani su isticali, i nisu nosili nicega pretjerano
novoga ili ljepsega. Vremenom se covjek navikne na takav zivot, pa ga i ne
pritisce.
Taj dan se malkice izdvajao od ostalih, nije bilo pucanja. U svari bilo ga
je, granate su po ustaljenoj semi padale po gradu, culi su se i rafali iz
automatskog oruzja, ali sve je to bilo bilo daleko. Dovoljno daleko. Nas
je samo interesovao nas i samo nas mikro-kosmos, stotinu metara duznih
prema suparnickoj strani , i stotinu po dubini. Nekoliko desetina
spaljenih i, gotovo iz temelja izvaljenih, kuca, koje bastaj dan niko nije
dirao. Takva situacija nam je u potpunosti odgovarala, ratovanje zamara,
lako se gine i gube ekstremiteti, pa je nekako bolje duskati i cekati
nesto, mozda da neko drugi za tebe zavrsi rat, ili da te neko drugi
zamijeni na smjeni, pa da odes kuci i na koji dan slobodnog.
Taj dan je jos nesto cinilo malkice drugacijim od ostalih, dobili smo
sljedovanje cigara. Srecom poveliko, petnaestak dana kasnjenja i
petnaestak dana unaprijed, tri pune steke, sta je vise trebalo za dobar
zivot. Naravno, uveliko se kartalo, satima vec, od rane zore, remi se
vrtio, sto bodova jedan “siljak”, ni malo ni previse. Za ovalnim, ocajno
masnim stolom stalno su bila cetvorica, dok su ostali, ili odustajali, ili
cekali priliku da neko drugi odustane, ili da u najboljem slucaju neko ode
na strazu, jer, u stvari, zbog te straze smo i bili tu. Jedino su na stolu
ostajale iskrzane karte i gomila metaka. Bilo ih svih oblika, boja,
velicina, jugoslovenskih, ruskih, rumunskih, madarskih, arapskih. Sluzili
su kao cipovi, cigare bi stalnim mijenjanjem vlasnika i premjestanjem, iz
kutije u kutiju, postepeno, ali sigurno gubile duhan, a to je luksuz koji
sebi nismo ni htjeli ni smjeli dopustiti.
Nismo jeli od prosle noci, a za dorucak je stigao komad hljeba uljepljen
ribljom pastetom koju su patentirali nasi brigadni kuhari, a koje smo mi
tako rado zeljeli pokloniti nekome drugome. I taj dorucak smo preskocili
ostrasceni nadom da ce rucak donijeti nesto bolje. Kad je za rucak dosla
riza u vlastitom sosu, spremljena bez i jednog jedinog priloga odlucili
smo da sve nase nade prenesemo na veceru. Treca sreca, ili bilo koja,
kazu.
Crijeva su uveliko krcala i zeljno smo ocekivali manjerku sa hranom. Nasa
glad je trajala vec neku godinu. Kartanje je postalo pravo mucenje.
I napokon su je donijeli, ali nanovo hladan tus, riblja corba. Ko god je
bio u vojsci sa ove strane apsolutno je svjestan uzasa o kojem se radi,
nema kriterija pod kojim bi se to nesto podvelo pod hranu, sami smrad je
izbijao suze na oci, a tek sta je okus cinio. Ali izbora vise nije bilo,
nije se moglo izdrzati, moralo se nekako pregurati. Umrvili smo sasuseni
hljeb u porcije, psovali logisticare i nekako jeli. S mukom. Vecina po
par, simbolicnih zalogaja.
Neko se sjetio da je blizu sedam uvecer i da bi se mogle slusati vijesti.
A ja sam imao mali tranzistor koji je ocajno krcao i poznanika sa kojim
sam napravio sporazum, ja njemu posudim punjac za baterije i poklonim
dvije baterije, a on meni, kad je, tamo negdje, u gradu, gdje ima struje
napuni dvije moje pa ja imam prijatelja na strazi. Izvadio sam malca iz
jakne i ukljucio ga. Samo se zaculo krcanje. Klasika.
Tiho se javila neka melodija, jedva sam je cuo. Ucinila mi se poznatom ali
poodavno nisam pratio muzicare pa nisam ni shvatio o kome je rijec. Muha
je zagalamio :
“ Znam koja je “
KAD ODEM
KAD ME ÐAVO ISPRATI
GLAVNIM SOKAKOM
I KAD MESECINA ZAVEJE MOJ TRAG
NEMOJ TUGOVATI
JER JEDNOM SVAKOM, MALI NEMI SLAVUJ
DOLETI NA PRAG
KAD ODEM
KAD ZAURLA VETAR ZIMSKE
OCE NASE
I KAD MRTVO LISCE POTERA U KAS
ZA KAZNU PROGACE I TAMBURASE
ZBOG POGRESNE PESME
U POGRESAN CAS
HEJ BUDI JAKA TI
NAJLAKSE JE PLAKATI
TO NAM SAMO GOSPOD SVIRA
JESENJU SONATU
SNIO SAM
VRATA U TOM SUHOM ZLATU
STRAH ME DA PROÐEM
A PROCI CU
ZNAM LAF SI STARI TI
NEMOJ SVE POKVARITI
KRESNI SAMO JEDNU SVE]U
NA SVETOGA JOVANA
Pjesmu je znalo dvoje, troje od nase male zajednice, ostali su bili
stariji i furali su se na papanijadu. Vec su pocele pristizati ozbiljnija
negodovanja :
" Joj, bolan, ukini tog pedera, daj nam vijesti "
Muha se nije dao, prihvatio se tranzistorcica i nije ga ispustao iz ruku.
" Sta Vi papaci znate sta je svirka " rece namjestajuci opaki izraz lica.
Pomalo je smijesno izgledao takav, poput klovna, crvene starke, poderane
maskirne pantalone od JNA satorskog krila, neka razvucena majica totalno
nedefinisane boje, a na sve to, on sav namrgo|en.
KAD ODEM
KAD U PROZOR STAVIs
PRVU HRIZANTEMU
I KAD POPUCAJU
DIVLJI KESTENI
NE PALI U ZALUD FENJERE
NA TREMU
KAD ME OTMU MAGLE
JEDNE JESENI

HEJ BUDI JAKA TI...
Pjesma je izgurala svoje,on je prebacio na neke vijesti i situacija se
stabilizovala
Rece :
" Sta ja imam od ove pjesme, pa od nje nema nista ni Balas, sto je prodo
albuma sa njom prodo je, sto je
koncerata otpjevo sa njom otpjevo je.Valja meni smirit ovog pacovcinu u
stomaku. Karlo je uvijek gladan !”
Mrljavio se jos koji tren po stolici, onda, ko nesto, skonto, ustao i
izasao iz spavaone.
Slusanje vijesti je imalo samo jedan smisao, jadan smisao, trebalo je
saslusati bilo kakvu informaaciju pa da mi razbacimo solidnu cumur pricu,
ofanzive, proboji, vojna interverncija, snage korpusa i tako u nedogled.
Mali ljudi razglabaju o velikim stvarima.
Zaculo se par pucnjeva ali nas nisu tangirali.
Naglo se zaculo lupanje, uzurbani bat koraka i u kucu je uletio jedan nas
:
" Nekog je spucalo tamo kod kuce sa vodom "
Ne sjecam se svega bas najbolje, rat je kao stvoren za amneziju. Pamtim da
sam bio jedan od onih koji je zgrabio automat i nekoliko okvira sa
municijom, i da sam otrcao transeeom do mjesta odakle je najkracom
cistinom trebalo do te, uklete, kuce. Znam samo da mi nije bilo ni
najmanje jasno otkud se uopste neko nasao tu, potpuno je bila otvorena
prema njihovom snajperskom gnijezdu, i mi smo pred nju isli samo nocu, da
uz minimalnu buku i veliku srecu nalijemo vodu. Cesto je i to samo
ostajalo na pokusaju.
Protrcao sam kroz podivljalu travu, izvukao se metar dva od jednog drveta
i poceo pucati prema njima, jedan rafal, drugi rafal. I ostali su ucinili
slicno i nastala je bjesomucna pucnjava sa obje strane.Neko je pronasao
tijelo i stali su ga izvlaciti. Krajickom oka sam sam vidio razbucanu
glavu, kravavu kosu u rani. Prepoznao sam Muhu.
Jos je davao znake zivota, lobanja mu je pulsirala, disala. Ruke je drzao
sklupcane na stomaku. Skroz zgrcene. To mu bi, valjda, zadnja svjesna
koordinacija uma i tijela.
Neko je donio deku u koju su ga stavili. Pod treskanjem ruke su se
razmakle i iz tog stiska se rasulo desetak sitnih, crvljivih jabuka.Obicne
divljakuse toliko kisele da ih je muka jesti. Lobanja je jos pulsirala.
Izvukli smo se, na brzinu mu previli glavu i beskonacno dugim i uskim
transeema odnijeli do saniteta.
Nije izdrzao, izdahnuo je, par sati kasnije, u nekoj od bolnica u gradu.
Nije ni dolazio svijesti. Mi smo, na zalost, i predvidali takav kraj, tako
precizan pogodak u glavu, sa tako male udaljenosti, se ne prezivljava.
Jednog momka vec odavno nema.
Moze se doci do pogresne impresije da Balasevica djelimicno optuzujem za
njegov nestanak, sto ja zaista ne mislim.
Mozete pomisliti kako je glupo poginuo zbog par sugavih jabucica ali ni to
nije istina, jer ja, koji sam vec toliko dugo u ratu, u sustini, i ne znam
nikoga ko je pametno poginuo, a toliki drugi su bili mnogo neviniji od
njega, tek rodene bebe, nepokretni starci i bolesnici. Moze se pomisliti
da je jednu cudnu smrt skrivio preazurni snajperista, nezainteresovani
kuhar, njihove ili nase velike ideje, losi politicari, naivni pojedinac.
Ali ni to nije istina. On je ipak bio vojnik jedne Armije u ratu, i kao
takav je i poginuo. Ni prvi ni posljednji.
Balasevic je pjesme pisao iz svoje duse, poklanjali ih milionima, a oni su
ih voljeli kao svoje. To je lijepo. Ali samo jedna je imala sudbinu.
Napisana je mnogo vremena prije nego je zazivljela ili umrla, kako vam
drago. Suvise se slucajnosti poklopilo.
Mislio sam da bi nekoga to moglo zanimati. nastavi čitati...

Prijavi se Od ovog trenutka čitaj samo ono što želiš! Ime i prezime
E-mail

ili
Facebook prijava
Registruj se Od danas čitaj pametnije! Email
E-mail

ili
Facebook prijava
Prilikom registracije prihvataš uslove korištenja i pravila o privatnosti. Uslovi korištenja.
Kontakt Popuni formular i kontaktiraj nas. Ime i prezime E-mail
Title Category
Message