Osvrt: Sporazum između poraženih

Izvor: Oslobođenje Pregledano: 5 Postavljeno

“Pre kraja”, Ernesto Sabato, prevod: Bojana Kovačević Petrović, Akademska knjiga, Novi Sad, 2018.

Knjiga memoarskih tekstova “Pre kraja...” (Akademska knjiga, 2018) Ernesta Sabata izvorno je objavljena prije više od dvije decenije kao duhovni testament ovoga velikog pisca i intelektualca. Sabato je, poznato je, poživio cijeli vijek, od 1911. do 2011. godine, i bio svjedok mnogih ključnih događaja koji su obilježili dvadeseto stoljeće. Počevši od onih koji su se događali u rodnoj mu Argentini do globalnih promjena i kretanja koja su čovječanstvo izmijenila iz korijena.


Knjiga “Pre kraja...” nije pisana kao sveobuhvatna memoarska autobiografija, već nastaje kao asocijativni niz nekih od ključnih događaja iz života ovog pisca. Sabato, kako sam ističe, ovu knjigu piše nevoljko, već je čovjek u poznoj životnoj dobi i sumnja koja nagriza njegovu misao gotovo da se odupire svakoj želji da se bilo šta više bilježi. Ipak, Sabato kao intelektualac koji je cijelu svoju karijeru posvetio borbi za istinu i pravdu, ovaj rukopis predaje svijetu kao zavještanje i poziv mladim generacijama da ulože napor u zaustavljanju neumitnog srljanja svijeta u neosjetljivost i opšti egoizam proizišao iz tehniziranosti i tržišnog ludila koje je sve opsjelo. “Da, pišem ovo prvenstveno za adolescente i mlade, ali i za one koji se, poput mene, približavaju smrti, i pitaju se zarad čega smo živeli i trpeli, sanjali, pisali, slikali, ili jednostavno, pleli stolice”, zapisaće Sabato. Svjedočeći time, melanholičnim tonom ostarjelog čovjeka koji je već sve vidio i čuo, o jednoj strahotnoj promjeni koja je našu planetu u posljednjih stotinu godina dovela do usijanja i napetosti koja prijeti rasprskavanju svega u pramparčad.




image

“Pre kraja”, Ernesto Sabato, prevod: Bojana Kovačević Petrović, Akademska knjiga, Novi Sad, 2018./


Čulo spoznaje


Pišući dalje o razlozima ove svoje pozne spisateljske avanture, Sabato će kazati: “Možda mi pomogne da pronađem čulo spoznaje u ovom svetu preplavljenom strahotama, izdajama, zavistima; bespomoćnostima, mučenjima i genocidom. Ali i pticama koje mi ulivaju snagu kada čujem njihovu pesmu, u svanuće; ili kada moja stara maca dođe da mi legne u krilo; ili kada vidim boju cveća, ponekad tako sićušnog da ga treba posmatrati iz velike blizine”. Cijeli rukopis knjige “Pre kraja...” zapravo zrcali ambigvitetan osjećaj kao u navedenom pasusu. Pisac sa jedne strane bdije nad užasima svijeta koji ostavlja iza sebe. Kao intelektualac koji je uložio mnogo vlastitih napora kako bi stvari na ovoj planeti učinio boljim, skrećući pažnju svojim autoritetom, ali i svojim odlukama na nužnost solidarnosti i potrage za istinom, Sabato često pada u pesimistične procjepe koji nam svjedoče svu strahotnost tačke do koje je čovječanstvo danas došlo. Svi ti ratovi, ekonomske krize, duboki jaz između nekolicine ekstremno bogatih i osiromašene većine, uskraćivanje slobode čovjeku i prava da bude samosvojno misleće biće, opšta robotizacija svijeta, ali i čovjekovih emocija, sve to je ono što dubinski pogađa i prožima ovu knjigu.


Sabato pak, sa druge strane, ne piše ovu svoju knjigu kao staračku lamentaciju nad neumitnim promjenama i haosom u koji smo zapali. Naprotiv, njegova duhovno testamentarna knjiga, kako ju je kritika označila, donosi cijeli niz zadivljujućih primjera kako se čovjek ipak, i uprkos svemu, nosi sa teškoćama koje se pred njega postavljaju. Ili riječima autora knjige “Pre kraja...”: “Surova stvarnost predstavlja razornu zbrku lepih ideala i nespretnih ostvarenja, ali uvek će biti svojeglavih ljudi, heroja, svetaca i umetnika, koji u svom životu i svom delu dosežu delove Apsolutnog, koji nam pomažu da podnesemo ta nesnosna uslovljavanja.” Sam Sabato, doima se, jedan je od takvih tragalaca za Apsolutom i istinom. Njegova biografija, počevši od mladalačkih dana kao doktora fizike, potom komuniste i razočaranog komuniste, anarhiste koji je opijen Trockim, preko pariskih nadrealističkih dana, te godina borbe protiv argentinske vojne hunte, pokazuje nam da je posrijedi pisac koji je prije svega kroz svoj život tragao za onim suštinskim oblicima postojanja.


Dakle, Sabato, kako ova knjiga pokazuje, ni u jednom trenutku ne pristaje na okamenjenost istine, ulogu pisca kao ukrasa svijeta. Jasno je da ovog pisca ne možemo svesti na puki intelektualni angažman, ali se njegova borba za dostojanstvo čovjeka, za neprocjenjivu vrijednost svakog ljudskog života, ali i njegovo insistiranje na nužnosti solidarnosti sa svim potlačenim ljudima na ovoj planeti, pokazuje kao iznimno važan glas u opštem beznađu naše civilizacije. Stoga Sabatovo shvatanje uloge pisca u ovakvom svijetu djeluje kao otrežnjujuća misao čovjeka svjesnog stanja u kojem se nalazi naša civilizacija. “Pisac mora biti nepotkupljivi svedok svog vremena, dovoljno hrabar da kaže istinu i da ustane protiv zvaničnika koji, zaslepljeni svojim interesima, gube iz vida svetost ljudske ličnosti. Mora se pripremiti da prihvati ono na šta etimologija reči ‘svedok’ ukazuje: mučeništvo. Težak je put koji ga čeka: moćnici će ga nazvati komunistom jer zahteva pravdu za bespomoćne i izgladnele; komunisti će ga proglasiti za reakcionara jer iziskuje slobodu i poštovanje ličnosti. U ovoj stravičnoj dualnosti živeće raspolućen i povređen, a moraće da se brani i rukama i nogama”.


Proces dehumanizacije


Danas, dvadeset godina nakon što je Sabato objavio ovu knjigu, i nakon nje poživio još cijelih trinaest godina, dovoljno da vidi kuda svijet ide, njegove riječi čini se da još snažnije odjekuju. Sabato, kao prije njega Gunter Anders u svojoj kapitalnoj knjizi “Zastarjelost čovjeka”, ukazuje na dubinske promjene koje su zahvatile našu planetu i koje je potresaju sve razornije. Promjene su to koje se ogledaju, prije svega, u procesu potpune dehumanizacije čovjeka kao ljudskog bića. Sav taj podivljali racionalizam izazvan ubrzanim tehnološkim napretkom sveo je čovjeka na puki automatizovani objekat, usuprot njegovoj stvarnoj prirodi mislećeg i emotivnog bića.


“Poput brodolomnika u tmini, čovek napreduje ka narednom milenijumu ne znajući odakle vreba ponor. Pomahnitali od preteranog razvitka koji nas je zahvatio, načinili smo veoma ozbiljnu grešku izgubivši svoje izvorno biće time što smo se ugledali na carstvo mašina i prepustili tehnološkom zanosu. Od kada se logos tehnifikovao, proces industrijalizacije i mehanizacije počeo je da teče paralelno sa usavršavanjem sredstava za mučenje i uništenje”, napisaće Sabato. Pogađajući time u suštinu onoga što živimo u 21. vijeku. Jer, kako dalje kaže, dostojanstvo ljudskog života po svoj prilici nije bilo predviđeno planom globalizacije. “Jedino je teskoba dosegla dosad neviđene domete. To je svet koji živi u izopačenosti, gde malobrojni ubiru plodove zahvaljujući amputaciji života ogromne većine.”



image

Sabato, kako ova knjiga pokazuje, ni u jednom trenutku ne pristaje na okamenjenost istine, ulogu pisca kao ukrasa svijeta


Ipak, iako u osnovi pesimistična, knjiga “Pre kraja...” nije lišena optimizma da se čovjek ipak može suprotstaviti svojoj propasti. Sabato adresirajući ovu svoju knjigu prije svega na mlade ljude kojima ostaje ovaj svijet, takav kakav jeste, iz dubine svog iskustva, kao svjedok jednog od najluđih vijekova u povijesti čovječanstva, nudi kakvu-takvu svjetlost otpora. Jer da je drugačije, sve bi ovo već bila jedna golema dolina suza. Dakako, da bi takav odgovor bio moguć, Sabato pozva, prije svega, da prihvatimo neumitnu činjenicu da smo poraženi. Samo uz tu svijest, uz saznanje o dubini našeg pada, moguće je stvarati novi i humaniji svijet. Sabato kao problem našeg svijeta ističe, prije svega, nedostatak svake vrste utopije kod novih generacija. A tamo gdje čovjek prestane da sanja o boljem svijetu, prestaje i život. Čini se kao da nas moćna mašinerija dehumanizacije upravo jeste dovela do tačke u kojoj se svaki san čini izluzornim i neostvarivim.


Ključ je, dakako, prije svega u obrazovanju. “Obrazovanje je najnematerijalnija stvar koja postoji, a istvoremeno najpresudnija za budućnost jednog naroda, budući da predstavlja njegovo duhovno utvrđenje; upravo stoga ga pokoravaju oni koji zemlju pokušavaju da prodaju kao da je reč o kancelarijama velikih stranih kompanija.” Nismo li danas i ovdje direktni svjedoci jedne ovakve stvarnosti. Nije li u ovoj zemlji survavanje obrazovanja u blato proizvelo stanje potpune apatije i odsustva svakog sna o boljem sutra. Zatvorili smo se u male izbe vlastitog komformizma i mislimo da ništa osim mogućnosti da tipkamo na naše androide nije važno. A zapravo, napisaće Sabato: “Moramo se otvoriti prema svetu i shvatiti da se propast ne nalazi napolju, već da gori poput razbuktale vatre u samoj trpezariji naših kuća. U opasnosti su, zapravo, naš život i naša zemlja”.


Mehanizmi podivljale moći, koja gazi sve pred sobom, jedino i žele nas takve, skrajnute i zabavljene samim sobom. Kao da nismo dio planete, dio jednog kosmičkog sistema, nego samo u vlastitu laž i samoobmanu ušuškane individue. Šta nam u takvom stanju preostaje? Ili se ujediniti i misliti cijeli svijet kao svoj dom ili sve brže nestajati. Ili još jednom Sabatovim riječima: “Dakle, solidarnost poprima odlučujuću ulogu u ovom bezglavom svetu što izopštava one koji se razlikuju. Kada postanemo odgovorni za tuđu bol, naša obaveza će nam dati smisao koji će nas postaviti iznad fatalnosti istorije”.


nastavi čitati...

Prijavi se Od ovog trenutka čitaj samo ono što želiš! Ime i prezime
E-mail

ili
Facebook prijava
Registruj se Od danas čitaj pametnije! Email
E-mail

ili
Facebook prijava
Prilikom registracije prihvataš uslove korištenja i pravila o privatnosti. Uslovi korištenja.
Kontakt Popuni formular i kontaktiraj nas. Ime i prezime E-mail
Title Category
Message