Adela Ber Tuzlanka vrijedna spomena
Adela Ber je prva školovana slikarka i grafičarka u Bosni i Hercegovini. Rođena je 1888. godine u Tuzli. Otac Franjo Ber došao je u BiH iz Češke, Sudeta 1880. godine.
Porodica Ber se skrasila u Sarajevu, gdje se Franjo oženio sa Agnezom Vujanić porijeklom iz Livna.
Adela Ber je u Sarajevu završila višu djevojačku školu. Upisuje učiteljsku školu, udovoljavajući ocu koji je smatrao da umjetnički život ne može osigurati pristojan građanski život.
Iako je poslušala oca, ljubav prema slikarstvu i umjetnosti nije prestala. Nakon godinu dana 1908. godine Adela odlazi u Beč gdje upisuje privatnu slikarsku školu kod profesora Roberta Šefera.
Godinu dana kasnije pohađa Umjetničku školu za žene ”Kunstschule für Frauen und Mädchen”.
Nakon završenih studija 1914. godine odlazi u Sarajevo sa namjerom da otvori privatnu slikarsku školu. No, Atentat u Sarajevu i početak Prvog svjetskog rata poremetili su Adeline planove.
Zanimljivo je da samo nekoliko ulica od mjesta gdje je Adela Ber željela otvoriti školu slikanja Gavrilo Princip je pucao na Franca Ferdinanda.
Umjetnica sa dva imena
Pored savršenih djela koji dovoljno pričaju za sebe, Adela Ber je privukla pažnju i zbog imena. Naime, nakon udaje ona je promijenila vjeru i ime pa je tako na nekim slikama pored imena Adela Ber nalazie se i Jelena Vukić.
„Rezala sam ovu moju vrbu u drvetu a poslije su mi je sasjekli barbari za vrijeme rata“.
Napisala je na jednoj slici 1916. godine
Radovi koji su nastali 1919. godine pokazuju njene usavršene vještine koje je stekla u slikarskoj školi.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata stvarala je pejzaže na kojima su bili maleni dnevnički zapisi poput gore navedenog.
Adela Ber bila je intrigantna i zanimljiva umjetnica. Imala je poseban način stvaranja slika i rituale po kojima se izdvajala od ostalih njenih savremenika.
Postoje bilješke koje dokazuju da je Adela radila autoportret u određen broj sati iza podne.
Što dovoljno govori koliko je umjetnica smatrala da vrijeme ima veliki značaj za sliku.
Umjetnica bez ateljea
Nakon zavšetka rata teško se znalazila u društvu. Nije bila članica udruženja likovnih umjetnika iako je nakon rata slala molbe da se pridruži. Ova umjetnica nije imala svoj atelje.
Adela Ber se razlikuje od drugih njenih savremenika po još jednoj stvari a to je da nije imala mogućnost da organizira izložbe.
Većinu svog života provela je živeći u teškim uslovima, no to je nije spriječilo da njene grafike budu ispred njenog vremena.
Bez grafičke prese i dovoljno novca radila je minijaturne formate koji su bili bolji od djela njenih kolega. Što dovoljno govori o njenom talentu i vještinama.
„Moram da radim, osjećam potrebu. Dan mi je prazan ako ne slikam.Zato premazujem jedne da bih naslikala druge slike jer naš poziv je skup. Navikla sam na to premazivanje i ne boli me više“.
U toku svoje slikarske karijere imala je samo dvije izložbe koje su se održale u Sarajevu i Zagrebu. Voljela je oslikavati prirodne ljepote bosnaskohercegovačkih i primorskih gradova poput Jajca, Krka, Sarajeva, Zenice, Drvara, Hvara, Herceg Novog, Orebića itd.
Poznata je i po autoportretima koje je radila sve do smrti. Preminula je u Sarajeu 28. otkobra 1966. godine u Sarajevu.
Pionirka u obrazovanju žena u BiH
Iako danas u Evropi sve žene imaju pravo na obrazovanje, to prije nije bilo moguće. U tom vremenu muškarci su imali veće šanse za obrazovanje i stipendiranje. U svom autobiografskom svjetočanstvu navela je sljedeće:
“…stipendije nikada nijesam uživala, to ženama nisu davali”, dodajući da su joj u Zemaljskoj vladi tada rekli da “muškarci treba da uče visoke škole i imaju zvanje, a da će se žena ionako udati i pasti na teret čovjeku.”
S obzirom da su žene imale manje šanse za stipendije i da se od njih očekivalo da budu domaćice tada je i broj školovanih, pismenih žena bio manjih.
Kada je Adela Ber postala prva školovana slikarka žene u Bosni i Hercegovini su se tek počele opismenjavati.
Prema popisu stanovništva iz 1910. godine, u Bosni i Hercegovini više od 80% stanovništva je bilo nepismeno. Od ukupno 164.253 pismenog stanovništva samo je četvrtina bila pismenih žena, njih oko 40.000.
Pionirka u bosanskohercegovačkom obrazovanju žena, umjetnica sa izuzetnim djelima i danas u 2021. godini se ne spominje dovoljno niti ima ulicu u glavnom gradu.
