Avantura po Vojvodini se nastavlja, nakon odmora na Begečkoj jami, krećemo kroz mjesto Begeč da bi stigli u Gložan, no na magistrali su radovi pa čekamo u koloni dok nas prži junsko popodnevno sunce, komentarišemo kako je prošle godine bilo toplije kada smo putovali do Kule, koja je i ovoga puta naša krajnja tačka. Fićo iz 1961. godine se dobro ugrijao, ali mi idemo dalje sigurni u njega jer znamo da i on voli da se kotrlja i da nas odveze na divne destinacije.
Nakon Gložana je Kulpin, bitna tačka na našem putovanju, tu se nalaze dva dvorca sa pratećim objektima, mali dvorac sagrađen u drugoj polovini 18. vijeka, i veliki dvorac sagrađen 1826. godine. , porodica Stratimirović je ovaj kompleks sa dvorcima prodala Lazaru Dunđerskom, pa je porodica Dunđerski ovim kompleksom upravljala sve do 1945. godine.
Dolazimo i vidimo natpis da dvorac nije otvoren za posjete, kao i to da je u toku njegova rekonstrukcija, ne vidimo ni skele ni majstore, kapija na ulazu u park je otključana pa ulazim iz razloga neće li se oglasiti neki čuvar kojeg bih zamolio da Fićom dođem do dvorca. Kao što kažu nigdje žive duše, dvorci i objekti potpuno su pusti, ali njihov sjaj davne raskoši ipak me zadivljuje. Uživam biti tu, gdje su nekada konji vukli raskošne kočije, gdje su nekoga dočekivali batleri, i gdje su dame brale najljepše ruže dok se šetaju vrtom…Eh..davna vremena u kojima nisam bio, ili jesam pa me sve to privlači.
Nakon Kulpina idemo na novu destinaciju koja nije daleko, odmah je tu u susjednom selu- Ravnom Selu, fascinira nas taj naziv, sva sela izuzev onih koja se naslanjaju na Frušku Goru su ovdje ravna, i od svih Ravno Selo trebalo bi biti najravnije. Tu postoji vjetrenjača koju je od 1993. do 1996. gradio i sagradio slikar, sportista i iznad svega čudak Vladimir Stepanov koji se radeći u Holandiji zaljubio u jednu vjetrenjaču, te je repliku iste sagradio u svom Ravnom Selu koja je postala njegov slikarski atelje. Ova je dva puta manja od svog holandskog uzora. Ali djeluje moćno u ovoj ravnici, iako je oko nje sve obraslo, vidno je propala, a ko zna da li je slikar još i živ…
Valter je u Ravnom Selu kupio trešnje, te ih neumorno jede dok ja razgledam ovaj zanimljiv građevinski objekat, koji kao da je raširio svoje ruke koje hvataju vjetar da bi me zagrlio, kako mene tako i Fiću.
Nastavljamo dalje prema Despotovu, a onda dolazi Ravno Selo, a to je zadnje mjesto prije našeg odredišta.Ravni predjeli fasciniraju svojom ljepotom, a Fićo se već pregrijao ali ne postustaje, sigurni smo u svemu uživa poput nas. Drugačije je gledati ove ravne predjele i šorove kroz staklo ovog starog Fiata 600 , za razliku od situacije kada sve ovo gledate sa sjedišta neke nove Toyote ili pak Mercedesa, ovako ste nekako više prisutni u svemu tome.
Stižemo u Kulu oko 16 sati i odmah odlazimo u hotel, gdje koristimo vrijeme kako bi se kupali u bazenu. Veče smo proveli u šetnji i vožnji kroz Kulu a Fićo je plijenio pažnju i bio prava atrakcija. Ponosni smo na sebe, na svoj poduhvat, i na sve lijepo što smo vidjeli i zabilježili.
Subotu smo proveli na različite načine, ja snimajući zanimljive automobile i objekte u Kuli, a Valter odmarajući i spremajući se za trku na 10 kilometara na kojoj je ostvario jako dobar rezultat u jakoj konkurenciji. Sretan sam i ponosan zbog svog najboljeg druga, kada voditelj pročita Mirzet Halilović Valter-Tuzla, srce mi bude kao vjetrenjača.
Malo je ljudi koji nedjeljom ustaju u 5, ali mi smo morali kako bi što ranije otpočeli svoj povratak u Tuzlu, zapravo mi vrlo često ustajemo nedjeljom u 5. Točimo gorivo i idemo relacijom Kula-Savino Selo-Despotovo-Ravno Selo gdje pijemo jutarnju kafu i srećemo zanimljive ljude, jedan gospodin nam ispriča da je Zastava uradila nekoliko primjeraka Fiće sa motorom od 903ccm za službe SUP-a , i da je on baš imao takvog.
Onda se još malo vozimo pa idemo u Kulpin gdje doručkujemo. Nakon Kulpina svratili smo i u Bački Petrovac gdje smo upoznali zanimljivog sakupljača starih stvari po imenu Jano.Mjesta se nižu i mi brzo stižemo do skele na Dunavu, gdje opet srećemo divne ljude, jedan od njih nam ponudi da nam pokaže pekaru u Svilošu gdje se pravi specijalni hljeb koji je najukusnijiji na svijetu. Probali smo i zaista je tako.
Opet odmaramo na izletištu Rohalj baze na Fruškoj Gori, spuštamo se u Divoš, pa nas eto opet na salašu kod Kuzmina, gdje nas čeka prijatelj Nenad. Odmorili smo i počastili se,dan je vreo a mi moramo dalje. Dođite kad god želite, reče nam domaćin.Na Fići je baš tad otkazala dinama i mi smo ostali bez struje, ali to je rješiv problem, samo ga malo poguramo i on upali. Fićo je to! Prešli smo iz Srema u Semberiju i dobro se odmorili, da bi mogli lagano nastaviti put ka Tuzli, gdje su nas čekali zabrinuti članovi naših porodica, sretni što smo se vratili sa tako dalekog i teškog puta za jedan auto od 60 godina. Sretni i puni utisaka odmarali smo prepričavajući zgode.
Valter me svako malo pita kada ću objaviti snimke sa avanture, ma objavit ću čekaj da odmorim, čekaj da uživam u toj sreći nakon dalekog i uspješnog putovanja…Onda me pita, a gdje ćemo ići dalje, ne znam, pa počnem da nabrajam Banat, Mađarska, Slovenija…/Emir Nišić/
