Rođena u Tuzli, završila Akademiju dramskih umjetnosti u Sarajevu, radila u Kamernom teatru 55 u Sarajevu i Ateljeu 212 u Italiji, glumica Irina Dobnik svoja je najveća glumačka postignuća ostvarila u Italiji, najviše Milanu i Rimu, gdje sada živi
Ostvarena kao pozorišna i tv glumica, svojevrsna tv zvijezda, radila je sa nekim od najvećih glumačkih, rediteljskih i drugih umjetničkih imena širom Italije.
Usprkos bogatom iskustvu, znanjima i angažmanima, u BiH je odbijena na brojnim natječajima. Proteklu godinu ocjenjuje kao izuzetno tešku.
Posvećena obitelji, manje glumi, a više piše čekajući vremena da se u punom sjaju vrati svojoj karijeri.
Vratimo se na početak vaše karijere. Kada i kako je ona započela? Kako se razvijala do odlaska u Italiju?
IRINA DOBNIK: Oduvijek sam željela biti glumica. Željela sam polagati prijemni ispit na odsjeku za glumu, na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, ali moja obožavana mama mi je zbog prevelike brige (bila sam često bolesna, stidljiva, a pomalo sam i zamuckivala), iz najbolje namjere rekla: “To je ogroman grad. Kako ćeš sama.“ I tako je, uz već moju osobnu nesigurnost – da li će me prihvatiti da budem glumica sa rastavljenim zubima, anuliran odlazak za Beograd. Upisala sam se, pomalo preko volje, na Filozofski fakultet u Sarajevu, odsjek – filozofija i opšta književnost. Ali i dalje sam „sanjala“ Akademiju za glumu i ideju da postanem glumica. I „čudo“ se desilo. Nakon završene dvije godine filozofije i književnosti, aparata za sastavljanje prednjih zubi, polagala sam prijemni ispit za prvu generaciju glumaca, na tek otvorenoj Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu (jednu od scena smo pripremali zajedno ja i Admir Glamočak, jer smo već bili prijatelji, preko dramske sekcije KUD-a „Slobodan Princip Seljo“). Tokom prijemnog ispita sam riskirala da me nikada ne prime na Akademiju, jer sam odbila, nakon tri obavezna dijela prvog eliminatornog prijemnog ispita, da imitiram nekoga. Rekla sam da to nisu napisali u konkursu. Borislav Stjepanović (koji je određen za šefa buduće klase glumaca i koji je bio dio Komisije za prijem budućih studenata glume) mi se na to, samo hladno zahvalio. Rekla sam Atku, da zbog toga kako sam reagovala, sigurno neću proći u uži izbor. Ono što nisam znala u tom momentu, bilo je da Borislav Stjepanović upravo traga za osobama sličnim meni, koje su autentične same sebi. Komisija je donijela odluku da prođem u uži izbor. Tokom 7 dana užeg izbora ja i Jasmin Geljo smo doživjeli nešto još nevjerovatnije. Naime, tokom vježbe „Daj – ne dam“ (za koju smo morali sami napisati scenarij, osmisliti je, izrežirati i odigrati je), Borislav Stjepanović nam je, nakon odigrane scene, prišao sa zadovoljnim osmijehom. Mi smo, naravno, stajali poluskamenjeno, željno iščekujući njegov komentar. A on je misteriozno ćutao. Meni je poljubio ruku, a Jasminu stisnuo šaku. Tek nakon toga, vraćajući se u svoju fotelju, rekao je: “Hvala vam, ovako se postaje glumac/ica“. Mislim da nije potrebno pojašnjavati koliko sreće se u času stvorilo u nama. Činilo mi se da sanjam. Bila sam opčinjena idejom da ćemo nas dvoje najvjerovatnije biti primljeni na Akademiju. Sve to je bilo čudesno lijepo. Ćutali smo o tome, željno iščekujući imena budućih studenata glume u Sarajevu. Par dana nakon toga, fantastična Akademija scenskih umjetnosti, na Obali 11, širom je otvorila vrata za nas 8 odabranih studenata glume. Prva sam diplomirala glumu na ASU sa samostalnom predstavom; u mojoj režiji – „Ludilo u dvoje“ Eugene Jonesko, u ulozi ONA, sa kolektivnom režijom „Četvoro“ od Wajtheda, u ulozi MACE. Tako sam i zvanično postala – diplomirana GLUMICA. Ubrzo nakon toga, prijavila sam se na Konkurs za prijem glumice i glumca, u stalni radni odnos, u Kamernom teatru ’55.
Kao najmlađa glumica Kamernog Teatra ’55, odmah sam počela igrati značajne uloge.Proslavila me je, na neki način, uloga – MIRJAM, Jevrejka plave kose (rođena kao „grijeh“ u crnokosoj sefardskoj familiji, koji se ponavljao svakih sto godina, nakon što je, nekada davno jedna Sefartkinja u Španiji, prevarila muža i sa hrišćaninom rodila prvu plavu Jevrejku. Zbog toga će Mirjam tragično završiti). Sa dragim Rašom Kamhijem i njegovom muzičkom grupom „Ladino“, pjevala sam sefardske pjesme u predstavi, pa čak i na koncertu u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Često sam bila gost u Jevrejskoj opštini, jer su ulogu Mirjam i predstavu „Plava Jevrejka“ mnogo voljeli, a preko nje i mene. Neki su čak mislili da sam zaista Jevrejka. Mnogi me se i danas sjećaju po toj divnoj ulozi. Postala je, na neki način, moj zaštitni znak. Paralelno sa igranjem predstava u Kamernom teatru ’55, odlazila sam u Banja Luku, gdje sam uradila još dvije premijere „Galeb“, A.P.Čehov, uloga MAŠA, režija Goran Marojević i „Pustolov pred vratima“, Miroslava Krleže, uloga AGNEZA, režija Petar Selem (za ulogu AGNEZE sam 1989. godine dobila nagradu za „Najbolju žensku ulogu“ na Pozorišnim/Teatarskim Igrama u Jajcu).
Svijet je u tom periodu izgledao ružičast. Bila sam u vezi sa Goranom-Gogom Todić, takođe glumcem, koga sam ludo voljela i bila poprilično poznata kao glumica u BiH. Živjela sam u prelijepom, ogromnom stanu u centru, iznad Parkuše, desetak minuta udaljenog od mog krasnog pozorišta. Uz to, bila sam treća na listi za stan. Željela sam jedno lijepo potkrovlje na Marijin Dvoru. I sanjala da jednoga dana dobijem nagradu „Oskar“. Znam, zvuči nerealno. No, sanjati otvorenih očiju je valjda dozvoljeno…
Bila je 1992. godina. Moja sedma godina stalnog zaposlenja u Kamernom teatru ’55, kada su me pozvali sa RTVSA (Radio televizija Sarajevo) da, po ideji urednika Maira Musafije, napravimo 45. minuta tv emisije – „Glumica Irina Dobnik“, reditelj Faruk Piragić. Prikazana je na sarajevskoj televiziji, u aprilu mjesecu, pred sami početak rata u Sarajevu. Emisija je bila predivna. Scenarij sam sama napisala i pozvala goste da u TV studiju odigramo scene iz nekih od mojih predstava ili novih scenskih situacija. Tako smo i kćerka moje sestre Vanja Pavlović (tada djevojčica od 11 godina, koja će nekada kasnije postati filmska i TV rediteljka) i ja izvježbale, plesnu scenu, koju smo same osmislile i snimile za moju emisiju. Bile smo srećne zbog toga. Nismo ni slutile da će naša sreća ubrzo biti nasilno prekinuta…Osmog dana rata, ja i Goran, posljednjim letom Kargo aviona, stigli smo u Beograd. Imali smo tek toliko novaca da iznajmimo manji stan, na par mjeseci. Tadašnji direktor pozorišta Ateljea 212, Muci Draškić mi je ponudio da zamijenim sjajnu Anicu Dobru u ulozi LEPE KATE, u predstavi “Mravlji metež” Aleksandra Popovića, režija Radmila Vojvodić. Dok sam mu se zahvaljivala, priznao mi je: ”Za tu ulogu Vas je predložio reditelj Jovica Pavić”. Predragi Jovica. Bila sam presretna. Tu sam se jako sprijateljica sa sjajnom Nedom Arnerić. Moj profesor glume, Borislav Stjepanović, došao je sa idejom da mu budem asistentica na Fakultetu dramskih umjetnosti. U augustu 1993. Goran i ja smo bili u posjeti mojoj sestri i njenoj familiji u Italiji (uspjeli su iz BiH izaći iz rata), i nakon diskusije sa njim, u kojoj se nisam složila da idemo za Milano, vratila sam se sama u Beograd. Voljela sam Beograd, imala uloge u Ateljeu 212, asistentski rad na Fakultetu dramskih umjetnosti i divne prijatelje. Tokom jedne večernje šetnje priznala sam Nedi: „Bez Gorana je moje tijelo kao od pijeska, svaki vjetrić otkine po komadić mene. Moja predivna Neda me je uzela za ruke, pogledala u oči i rekla: „Ljubav je jača od svega, osluhni je i prati njene smjernice, nećeš se pokajati“. Sa bolom u duši, donijela sam odluku – živjet ću sa Goranom u Milanu. Kako? Nisam znala. Otkazala sam sve prestižne radne obaveze. Svi su bili iznenađeni. Pred polazak, uz dugi zagrljaj, plemenita Neda mi je šapnula: „Ne brini, tvoje bogatstvo je u tebi, gdje god da ideš, ono će te pratiti, lepa moja Kato.
Skoro 30 godina živite i radite u Italiji. Kako je došlo do toga da odete živjeti i raditi u Rimu?
IRINA DOBNIK: Teškim srcem sam napustila Beograd, otputovala za Italiju i započela novi život. Život između Milana i Rima, igrajući u renomiranom pozorištu Teatro alla Scala. Dugo sam „sanjala“ da živim u Rimu, iako sam zavoljela Milano. Ali, Rim sam nekada, po završetku Akademije, obišla u više dana i u njega se zaljubila. Tako sam, nakon 15 godina provedenih u Milanu i okončane ljubavi sa Goranom, stvorila uvjete za preseljenje u vječni grad. Sa popriličnim bolom u sebi, skupila sam snagu i od mog velikog prijatelja i kolege Rimljanina, Massimilijana, iznajmila jako veliki stan, sa tri balkona, po jako povoljnoj cijeni. I tako, preselila veći dio svoga života u Rim. Shvalila sam da kada sam hrabra, pa i u najbolnijim momentima, doživljavam iznenadne sreće. Mnogo radosti je bilo u tom stanu, jer su se kod mene pravila divna slavlja i druženja, a uz to sam počela sve više raditi u Teatro dell’opera i Teatro Caracalla (teatar na otvorenom, između krasnih rimskih iskopina). Prethodni rad na predstavi „Due zittelle“ od Landolfia, kao pomoćnica režije rediteljki Elisabetti Pozzi, u ulozi Padre Alessio, mi je pomoglo da prihvatim ponudu da budem pomoćnica režije i reditelju Henningu Brokhausu u Teatro Caracalla, na operi „Turandot“ Giacomo Puccini (u glavnoj ulozi – Kalaf, maestralni tenor Marcello Giordani – tada smo bili u vezi, voljeli smo se mnogo, mnogo… na žalost, napustio nas je zauvjek 2018.). To predivno iskustvo je podstaklo fantastičnog reditelja Mattea Mazzonija da me želi za pomoćnika režije na dvije opere: „Gianni Schicchi“-Giaccomo Puccini i „Rajok“-Šostaković, NP SA.
Sve ovo nije značilo prekinuti vezu sa Teatrom alla Scala u Milanu. Naprotiv. Činjenica da sam u Italiji uvijek bila sa spremnim koferom, doprinijela je i tome da mi česta putovanja iz Rima za Milano i život u dva grada, budu normalni. U Teatro dell’ opera – Roma izdvojila bih opere: „Marie Victoare“ i „Carmen“, režija Hugo de Ana, „Aida“ i „La legenda della Sacuntala“, režija Maurizio di Matia. Snimila sam nekoliko kratkih filmova i Reklamu „Faces“ za telefonsku kompaniju TELECOM ITALIA
Biti glumica u Italiji, a ne biti Italijanka znači da ste mnogo toga, prije svega jezik, morali dovesti do savršenstva. Uz sjajnu glumu, uspjeli ste ostvariti san mnogih italijanskih, a da ne spominjemo umjetnika van Italije – angažman u Milanskoj Scali…
IRINA DOBNIK: Italijanski jezik sam već poprilično poznavala i prije preseljenja u Milano, jer sam porijeklom Italijanka (mama moga tate je Italijanka) i u kući su baka i tata pričali italijanski jezik. Moja mama je iz Senja – hrvatsko primorje i takođe je poznavala nešto italijanskog jezika. Uz to sam završila par kurseva za italijanski jezik u Sarajevu i usavršila ga jednoga ljeta na Studio sperimentale, u gradu Firenze. U Italiji sam, uz to studirala i dikciju, sa glumicom i rediteljkom Elizabettom Pozzi. U Milanu sam, u plesnom centru „Kalifornia“, studirala moderni ples (danza contemporanea) sa koreografkinjom Terry Wakel i operno pjevanje u Teatro alla Scala, sa Maestrom Bruno Nicoli. Takođe u Milanu -“Cinelife”, studirala sam pisanje filmskog scenarija. Zatim, na Univerzitetu u Parmi i Teatro „Due“ – završila sam jednogodišnji magistarski rad za glumu – “Attore Europeo tra teatro, musica e danza”. Tako sam tamo odigrala nekoliko velikih uloga u režiji Elisabette Pozzi. Izdvojila bih prvu od dvije muške uloge, svećenik PADRE ALESSIO u predstavi “Due zittelle” od Tommaso Landolfi, jer sam tim povodom dobila sjajnu pozorišnu kritiku u novinama. Uz pohvale za moje glumačko ostvarenje, napisano je da sam jedina od glumaca imala savršen izgovor i dikciju italijanskog jezika. Nisam mogla vjerovati. Bila sam jako ponosna. Trud se isplatio. Inače, svaki „dinar“ više sam ulagala u studiranje. To me je ohrabrilo da odigram i ulogu HAMLETA, u predstavi „Hamlet“ Williama Shakespearea, ponovo u režiji Elisabette Pozzi. Kao i svi glumci u Italiji, imam status Slobodnog umjetnika. Moje ime i prezime je neka vrsta vlastite firme. Zato u sebe moram konstantno ulagati. Radim u svim velikim teatrima širom Italije, kao glumica koja pleše i pjeva, ili pak kao reditelj ili pomoćnica režije…
U mom obožavanom teatru – TEATRO ALLA SCALA odigrala sam mnogo opernih predstava. Opera je nešto magično. Već 30 godina teče mojim venama i kuca u mom srcu. Postala sam zaljubljenica opere. Glumila sam i plesala u puno teatara u Italiji.
Nakon nekog vremena u Italiji ste osnovali i svoju glumačku trupu… A imali ste i značajne TV angažmane…
IRINA DOBNIK: Da… nisam se nikada lako predavala, smišljala sam nove stvari, a i podržavala tuđe ideje. Sa dva prijatelja glumca i rediteljem Paolo Trotti osnovali smo pozorišnu grupu „La compagnia del ventre“ i uradili više premijera, kako proznog, tako i plesnog karaktera. Nekoliko predstava sam i sama režirala, od kojih bih istakla: „Ukroćena goropad“ Williama Shakespeara, plesnu predstavu „Ballera“ i monodramu, koju sam ja i napisala „Sto sognando, oppure…?“ /“Da li sanjam, ili…?“/. Kada je neko slobodni umjetnik, kao ja, i ovisi konstantno od toga da li će položiti ili ne pozorišne audicije ili Tv i filmske kastinge, te kada ti je profesionalni život apsolutno nesiguran, nema prevelikog opuštanja. Treba se održati u dobroj i fizičkoj i psihičkoj formi i imati uvijek u kutku sakrivenu ideju, ako iznenada zatreba. Tako se rodila i ideja privatnog pozorišta. Ali to nije lako održati, kada si stalno na putu. Oduvijek sam željela imati svoj teatar i školu glume, i to u dvorcu, gdje bi glumci mogli i stanovati dok rade ili studiraju.
Izdvojila bih vrlo poznatu i jako uspješnu TV seriju „CENTOVETRINE“, produzione Endemon, televizija Rai 5, u kojoj mi je uloga bila – dottoressa MAYA (bila je to jednogodišnja saradnja). Zanimljivo je da je mog sina u toj TV seriji-Mišu, igrao sin moje sestre u životu – Ivan Pavlović. Kao što se može zaključiti, mi smo poprilično umjetnička familija. Ivan je u Kanadi studirao za Tv i filmskog scenaristu, a već sam pomenula, da je kćerka moje sestra Vanja Pavlović rediteljka.
Radili ste sa nekim od najvećih glumačkih i rediteljskih imena, kako u zemljama bivše Jugoslavije, tako i u Italiji, pa i drugim zemljama svijeta? Što uvijek izdvajate kao najdraže, a što kao za vašu karijeru najznačajnije suradnje?
IRINA DOBNIK: Već sam pričala o mojim izuzetnim saradnicima, koji su postali i moji veliki prijatelji. Na prvom mjestu je reditelj Jovica Pavić. Od njega sam, kao i od reditelja Hugo De Ana naučila jako puno o glumi i režiji u proznom teatru i u operi. I jedan i drugi imaju filmsko oko i to sam pokušala „ukrasti“ od njih. Uz to, među nama postoji ogromno scensko i prijateljsko povjerenje. Još uvijek mi je svježe sjećanje, kada je Hugo, tokom rada na operi „Turandot“ u teatru Sferisterio (na otvorenom) u Macerati – na mikrofon, sa tribina, zaustavio probu i rekao. „Oprostite, gdje je Irina? Treba mi malo njene Jugoslovenske snage“. Uz veliki aplauz ekipe, prišao mi je i čvrsto me zagrlio. A zatim je nastavio probu. Sličnu scenu sam doživjela u Teatro alla Scala, sa Placidom Domingom, tokom igranja jedne od predstava opere „Otello“. Nije se osjećao dobro u jednoj sceni i predstava je privremeno prekinuta. Dok je dirigent Riccardo Muti objašnjavao publici šta se dogodilo, Placido je izašao sa scene i rekao: „Zovite Irinu, da me drži za ruke. Treba mi njena toplina“. Bila sam blizu njega i brzo mu obgrlila ruke. Polako se smirio. Bili smo tako sve dok nije dotrčao ljekar. Zvuči neobično, ali meni je normalno. Placido je bio bolje i predstava je nastavljena. Sa Placidom imam sličnu dušu, to sam sigurna. Izuzetno ga poštujem i volim, a mislim i on mene. Upoznali smo se tako da mi je jednom na sceni tiho prišao, dok sam vježbala (imala sam na sebi, uz pantalone, bodi dubokog dekoltea na leđima), čula sam iznenada nježni, ljubazni glas iza sebe: „Mogu li saznati ime ovih lijepih leđa?“ Priznajem, malo mi se i udvarao. Pozvao me je da dođem živjeti u Washington, gdje je on je bio direktor jednog teatra. Ali.. odbila sam tu ponudu, jer sam bila u vezi sa Goranom. Razumio je i ostali smo krasni prijatelji. Fantastični reditelj Matteo Mazzoni, koji je, kada su sa sumnjom, u Narodnom pozorištu u Sarajevu, odreagovali na njegov zahtjev da mu ja budem pomoćnik reditelj, rekao (pri tome sam to morala i prevesti) odlučno rekao: “Režirat ću dvije dogovorene opere samo pod uvjetom da Irina bude pomoćnica režije“, ustao i izašao iz direktoričinog kabineta. Pristali su na njegov zahtjev. On je treći reditelj kojeg obožavam i u poslovnom i u privatnom smislu. I od njega sam mnogo naučila.
Kontakte sa rodbinom i prijateljima, to znam, održavate, a jedno vrijeme ste kroz duže razdoblje bili u BiH? Ima li ovdje potencijala za uspjeh u glumačkom poslu?
IRINA DOBNIK: Naviknuta da stalno putujem zbog posla, nekoliko poziva iz BiH da radim predstave sam uvijek rado prihvatala. Tako sam, dodatno, obilazila i mog tatu. Kada je tata imao zdravstvene probleme i operaciju odlučila sam biti uz njega i kroz to se javila želja da duže boravim u BiH. Naime, i prije toga sam imala jaku potrebu da „sastavim“ kompletan identitet Irine Dobnik. Jer, kada nasilno napustite svoju zemlju, ostaje neka čudna praznina u vama, koja se, po meni, mogla ispuniti samo ponovnim boravkom u toj zemlji. Time sam, iako uz razne probleme, polako uspostavljala mir u sebi i odlučila da je moja domovina sazdana od minimalno dvije države i izbrisala definitivno granice između Italije i ex – Jugoslavije. Takom rada na predstavi „Spašeni“ Edvarda Bonda, u ulozi MERY, režija Jovica Pavić u Bosanskom Narodnom pozorištu u Zenici, preminuo je moj tata. Par dana nakon premijere otputovala sam u Zagreb, na kasting za tu ulogu i tom prilikom se srela sa mojom voljenom Nedom Arnerić, koja je snimala seriju u Zagrebu. Obišla sam i moje krasne prijatelje Slavena Knezovića i njegovu suprugu. Kasting je sjajno prošao, reditelj nam je aplaudirao i rekao da sam ja, što se njega tiče, položila kasting (čak da sam mu mojim načinom glume i rješenjima u drugoj sceni, riješila epizode koje će biti snimane za više mjeseci), trebalo je samo da to potvrdi i producent. Frano Lasić je bio jako prijatan i, dok me je vozio do hotela, rekao je kako bi volio da zajedno snimamo seriju. I ja sam to duboko željela i s razlogom se tome i nadala. Na moju žalost, ulogu je dobila glumica iz Beograda, kćerka dvoje poznatih glumaca. To me je jako pogodilo. Snimila sam par epizoda Tv serije „Lud, zbunjen, normalan“, uloga Suzana, režija Elmir Jukić (on me je pozvao i za još jednu ulogu 2019. god., ali sam imala predstavu „Rigoletto“ u Teatro alla Scala. Prije toga za jednu novu seriju, ali sam imala obaveze u Rimu). Vjerovatno je jasno, da za mene, iako sam puno radila, nije bilo dovoljno prostora da napravim uspjeh kao glumica u Bosni i Hercegovini (u Sarajevu nikada nisam pozvana da radim predstavu u pozorištu kao glumica i zbog toga sam tokom prošle godine, došla na ideju da Dragan Jovičić i ja radimo sami jedan tekst Mire Gavrana, ali kao što znate, to će ostati samo u ideji, jer Dragana više nema među nama). Sve ovo ukazuje na to da sam morala odustati od želje da duže vrijeme provedem stalno u Sarajevu. Pokušala sam se nekoliko puta prijaviti i na neke konkurse – za umjetničkog direktora Narodnog pozorišta u Sarajevu i u Tuzli, zatim kao asistentica na Akademiji scenskih umjetnosti u SA, ili kao glumica u Narodnom pozorištu u TZ i kao glumica u Kamernom teatru ’55. Na svim ovim konkursima, iako sam ispunjavala uvjet – bila sam odbijena. I tako sam bila, na neki način, ponovo prisiljena da pakujem kofere…
Protekla godina je bila izuzetno teška. Na početku pandemije, prvo su nam pristizale strašne fotografije i snimci iz Italije. Gdje vas je, u poslovnom smislu gledano, zatekao ožujak 2020. godine? Kako je izgledalo proteklih 12 mjeseci? Gdje ste sada? Što radite? Rade li pozorišta? Može li se raditi i uspijevati kao umjetnik sada u Italiji?
IRINA DOBNIK: Surađujem već deset godina sa italijanskom nevladinom organizacijom CISP, kao saradnica i kao prevoditeljica (sa glavnim sjedištem u Rimu), na čelu sa direktoricom u Tuzli, Jasminom Ovčinom, doletjela sam 20. januara 2020. u Sarajevo, direktnim letom iz Rima. U martu te godine sam se trebala vratiti u Rim i početi sa radom na novoj predstavi. Ali… haos u Italiji počinje već u februaru, i ja zbog toga, po savjetu familije (koja živi u Milanu, Rimu i Monfalkoneu) i mog partnera, koji živi u Milanu i radi kao operni pjevač u Teatro alla Scala (koji će ubrzo staviti pod ključ, jer je jedan od članova hora bio pozitivan na korona virus), ostajem u Sarajevu. Kada mi je moja sestra, kao ljekar i ozbiljna osoba 22. februara rekla.“ OVDJE JE OPSADNO STANJE“, noge su mi se „odsjekle“. Ta rečenica me je podsjetila na početak rata u Sarajevu. Odmah sam zvala Rim i rekla Vanji (kćerka moje sestre, sa kojom sam jako vezana) da dovedu kod mene u Sarajevo, dok se situacija ne smiri, dvije djevojčice, Jelenu od 10 i Blanku od 8 godina. Vanja se kroz suze zahvalila i rekla da je riskantno putovati, a tad je bilo mirnije u Rimu, nego na sjeveru Italije, ali da će po njoj, virus brzo da se raširi po cijelom svijetu i da će sigurno dugo trajati. Vanja radi na TV Rai u režijskoj ekipi, na emisiji „La vita in diretta“ („Život uživo“) i počeli su odmah nositi hirurške maske. Što se mene tiče, još od 21. februara, kada sam saznala za koronavirus u Italiji, kupila sam dezinfekcijska sredstva, počela nositi masku na javnim mjestima (izlazak samo u krajnjoj nuždi), a s obzirom da su otkazani moji poslovi, kako u BiH, jer su vezani za Italijane, odlučila sam se solidarisati sa mojom familijom u Italiji i 16.marta, na Jelenin 10 rođendan, zatvorila sam se u kuću na 3 mjeseca. U augustu sam, sa sarajevskom ekipom, trebala snimati film „Švedsko srce moje majke“ u Zagrebu, ali zbog nepovoljne epidemiološke situacije, to je otkazano. Tako sam 10. augusta, preko Splita, sletila u Rim. Producent iz Sarajeva me je u septembru kontaktirao sa riječima da 4.oktobra počinje snimanjem našeg filma i to u Kiseljaku kod Sarajeva. Nakon dileme šta mi je činiti, pa i od odustajanja od putovanja, jer su mi otkazali tri leta itd., molba producenta da ipak pokušam doći, uz njihovu pomoć, bila je podržana. Iako sa zebnjom, cijela familija je to podržala. Tako sam snimila i film. Uz to stiže poziv iz Teatro alla Scala da obnovimo neke dijelove već rađenih predstava,jer će iz snimati za TV, ali u karantinu sam – moram ih odbiti. Pomalo mi je žao zbog toga – nisam ponudu iz Teatro alla Scala nikada odbila. No, to se ispostavlja dobrim za mene. Teatro alla Sca la, nakon samo sedam dana rada, ide ponovo pod ključ – oko 40 zaraženih. Od tad, pa do dana današnjeg je teatar zatvoren, sa povremenim radom na koncertima, insertima iz opera, sve snima TV i tako emituje… Publika nije više od jedne godine ušla u Teatro alla Scala. Javljaju mi da je i Teatro dell’Opera u Rimu prisiljen zaključati vrata do daljnjeg. I moja planirana predstava se otkazuje. Podnosim sve to dosta stoički i okrećem se familiji. Italija je slobodnim umjetnicima, pod određenim uvjetima – ne baš jednostavnim – ja ispunjavam te uvjete) do sada ekonomski pokrila samo 6 mjeseci.
Iako je sada, znam, teško bilo šta planirati, ipak za kraj pitanje – kakvi su vaši planovi i želje?
IRINA DOBNIK: Sa familijom sam u Rimu već više mjeseci, uživam u njihovoj ljubavi, kreativnosti, pažnji… zajedno studiramo, vezano za home schooling, mi u kući smo profesori djevojčicama. Ja ih učim teatar, ples i naš jezik. Pravimo često čitaće probe teatarskih tekstova, pravimo male glumačke ili plesne predstave. Studiraju sa mamom Vanjom klavir, pjevanje, slikanje, engleski itd. Sa tatom Edoardom matematiku, istoriju, geografiju itd. Knjige, filmovi, pjevanje su dio svakodnevnice, a često zajedno kuhamo nove veganske recepte. Kada uhvatim malo slobodnog vremena, pišeem… Nema velikog planiranja, dan mora biti kreativan i proživljen sa srećom. Male stvari, uz zdravlje, imaju sada ogromnu vrijednost. U maju 2021. je „planirana“, u Teatro alla Scala, nova opera u režiji Maria Martonea… ko zna, hoće li za mene biti treća sreća.
(Izvor: hrvatskiglasnik.ba)
