Kao što svake godine radni ljudi planiraju odlazak na more, tako već nekoliko godina moj prijatelj Valter i ja planiramo odlazak u Vojvodinu polovinom šestog mjeseca, iz razloga jer se baš tada u tom dijelu Srbije, tačnije u Kuli održava Trka prijateljstva. Ove godine po prvi puta i ja sam učesnik te atletske utrke na 5 kilometara, odnosno kako to Valter voli reći to je moja druga trka „u karijeri“, na šta ja uvijek dodam, baš mi je jaka karijera. On naravno kao dokazan i uspješan maratonac trči 10 kilometara na ovoj trci, a koja se održava na istoj stazi gdje je ove godine bilo blizu 1000 učesnika.
Nama je to ujedno i odmor, prilika da uživamo u potovanju i oldtimerima što je naša prva i davna ljubav. Ove godine na putovanje idemo Zastavom 101 iz 1985. godine, koja je u bojama ekspedicije Kragujevac-Kilimandžaro iz 1975. godine, zbog čega je posebno zanimljiva ljudima u Srbiji koji još uvijek pamte veliku ekspediciju do Afrike, i koji pitaju da li je baš ovaj naš Stojadin išao tamo.
Petak 16.06.2023.
Kiša je padala danima, sve jača i nanijela mnogo nevolja , ali mi smo imali određen datum , ali je priprema tekla malo drugačije nego inače, zbog kiše je sve drugačije, i krenuli smo praćeni kišom u petak iz Živinica, raspoloženi nadajući se povoljim vremenskim prilikama na dan trke kako bi ostvarili što bolje rezultate. Povoljni vremenski uslovi za nas su otprilike oblačno sa temperaturom 18C. Granicu smo prešli bez poteškoća, te nastavili kretanje pravcem Sremska Rača – Bosut- Kuzmin, sama ta slika pokislog Srema izgledala nam je drugačije. U Kuzminu svraćamo na salaš kod prijatelja Nenada koji je već popio dvije loze sa drugom koji je kod njega došao poslom, da bi šišao ovce. Pričamo s njim o svemu i obavezno razgledamo imanje, tu odmaramo, a ja brišem već isprljani auto, moramo dalje. Raspitujem se radi li skela na Dunavu, čujem da su na jugu Srbije poplave, kiša je padala danima prije, ko zna kakvo je stanje sa Dunavom… Čeka nas „planina“ kako ovdje zovu Frušku goru. Brzo smo u Erdeviku mjestu koje je poznato po vinogradima, zatim smo u Binguli koja je ime dobila po hiljadu ruža koliko ih je u prošlosti tu cvjetalo (bin đula). Zatim slijedi Divoš a u njemu štand na kome uvijek kupimo povrća i voća, tako je bilo i ovoga puta. Kada smo se popeli na Frušku goru tu obavezno moramo svratiti na izletište Rohalj baze na oko 300mnv, te tu doručkujemo uglavnom ribu i povrće. Kišica smanjuje svoj intenzitet, vidim ispod nas Srem po kojem se razvedrava, radujemo se suncu. Nakon užine, Stojadin kreće dalje, spuštamo se u Sviloš selo poznato po pčelinjacima, iz sela vina dođosmo u selo meda. Nakon Sviloša ćemo u Banoštor- selo sa najviše vikendica, a tu nas čeka skela, dobro, nije nas baš čekala bila je na drugoj obali u vrijeme našeg dolaska dok je sipila sićušna kiša. Čekanje skele i gledanje u Dunav meni je terapija, pa se nisam sklanjao od kiše, stajao sam i gledao taj divan prizor koji volim vidjeti barem jednom u godini. Skela je stigla, s njom i neka posebna draž, počastili smo ljude na skeli tuzlanskim pivom koje nosimo kao simbol kraja iz kojeg dolazimo te počastimo ljude. Dunav je tog dana bio siv, falila je njegova plava nijansa. Ja volim naglasiti da je Dunav granica, između dvije vrlo slične različitosti; Srema i Bačke, a ovoga puta na tlu Bačke čekao nas je prijatelj Dalibor iz Novog Sada, ljubitelj oldtimera s kojim imamo bezbroj tema, zato smo uz kafu i probali jedan specijalitet, Čarda kod Braše na obali Dunava popularno je mjesto , te smo tu odabrali soma na roštilju i nismo se pokajali. Onda se prosula jaka kiša, a mi smo tri sata našeg putovanja odvojili na razgovore o automobilila, uglavnom onim rijetkim. Pitao sam Dalibora postoji li gdje neki Stojadin Special, jedan od najrijeđih modela uopšte, za kojim tragam godinama, raspitat će se reče mi.
Pošto je već popodne predlažem Valteru da promijenimo zacrtanu rutu puta te što prije stignemo u Vrbas gdje imamo rezervisan smještaj. Kiša idalje pada, a mi se vozimo kroz Vojvodinu pravcem Begeč-Gložan – Bački Petrovac –Kulpin. Zamolim Valtera koji je ovoga puta vozač jer ja želim što više da snimim kamerom i napravim serijal emisija sa ovog putovanja da se ipak zaustavi u Kulpinu kod dvorca Dunđerskih, a tu su zapravo dva dovrca i njih su izgradili Stratimirovići koji su nešto kasnije iste prodali Lazaru Dunđerskom. Danas je u manjem dvorcu ured mjesne zajednice Kuplin, a drugi dvorac pripada Poljoprivrednom muzeju sa pratećim ekonomskim objektima, a do 1991. godine tu je bila Zemljoradnička zadruga. Ispred dvorca su biste Laze Kostića i Lenke Dunđerski, pjesnika i ljepotice koji za života nisu mogli biti zajedno zbog razlike u godinama, zbog socijalnih razlika, zbog svega što velike ljubavi čini nemogućim i nesretnim, ali eto vječno će ostati zajedno u poeziji, i tu ispred dvorca gdje su se voljeli.Idemo dalje u susjedno Ravno Selo koje nije ništa ravnije od drugih, a tu želim zastati pored vjetrenjače koja je sagrađena 1993. godine, po uzoru na holandske vjetrenjače.
Kratko stajemo i nastavljamo ka Zmajevu koje se nekada zvalo Ker, mirno mjesto u ravnici koje plijeni ljepotom. Nakon Zmajeva čeka nas Bačko Dobro Polje, zanimljivo je da je na našim prostorima, ali i inače malo mjesta koja u svom nazivu imaju više od dvije riječi. Ubrzo smo u Vrbasu i naše putovanje se završava za taj dan, red je da popijemo kafu i odmorimo, a ja ću iskoristiti vrijeme da bih promijenio dvije sijalice koje su prestale da rade na našem oldtimeru, i to je sve što se pokvarilo za tri dana tokom 500 kilometara. Noćili smo u autentičnoj vojvođanskoj kući i bilo je lijepo sanjati tu.
Subota 17.06.2023.
Subotnje jutro ukazalo je na to da je kraj kišnim danima i da će upravo taj dan biti drugačiji od onoga što smo planirali, istina na trci u Kuli uvijek je temperatura bila od 39-42C ali ako bude i 25C bit će teško jer smo trenirali uglavnom na skoro duplo manjoj temperaturi. Idemo naći praonicu da uljepšamo naš šareni autić, a onda da malo obiđemo taj Titov Vrbas kako se zvao od 1982. do 1991. godine, vidjeli smo da se održava sedmična pijaca, Valter poput malog djeteta želi da se zaustavim tu i da pregleda šta tu sve ima, jer kaže mora biti svašta, što nije bio slučaj, jer to je standardna pijaca na kojoj se ne prodaju alati, antikviteti, knjige i slično… Ali opazih jednog Stojadina na uglu pijace, pozvah Valtera da ga pogledamo, a nađosmo ubrzo i vlasnika. Baš smo se izenadili kada čovjek reče da je iz Stupara – selo Olovci, pregazimo toliki put da bi naišli na zemljaka, on prodaje rasadu, a u Vrbasu je od 1989. godine kada je kao stručnjak za popravku mašina dobio posao i tu zasnovao svoju porodicu, industrija u nekadašnjoj državi bila je uzrok ovakvim migracijama, te skoro svuda možete sresti svog zemljaka.
Nakon pijace odlazimo u Kulu po startne brojeve, prvi je broj preuzeo Valter i to 109 a moj startni broj se dosta razlikovao i ispalo je da je sretan 1329 . U povratku ka Vrbasu Valter nam u jednoj pekari kupuje pitu, te mi kaže da pronađem lijepu hladovinu pored puta kako bi jeli, stajem na jedan lijep parking ispred nekih devastiranih objekata, te se odmah prihvatih krompiruše koju zbog dijete nisam jeo i više od tri mjeseca, ali danas kada trčim mogu da jedem bilo šta što iskače iz dijete. U jednom momentu držeći u jednoj ruci paradajz, a u drugoj zvrk krompiruše, ugledah natpis na zgradi ispred koje smo stali a tu piše „ZASTAVA“ u isti momenat krećem ka zgradi jedući svoj obrok, te u razrušenom objektu prepoznajem nekadašnji prodajno-servisni centar Zastave u Kuli, viđao sam ga još davno na fotografijama, ulazim unutra pogledom tražim neki stari katalog, ili bilo šta što je ostalo, a što bi meni velikom ljubitelju itekako značilo. Napravih par fotografija ovog nekadašnjeg auto centra, i moj Stojadin je pozirao ispred, pa me jedan prolaznik upita jesam li ga baš tu kupio, kamo sreće da jesam.
Moje oduševljenje ovim objektom razumjet će samo fanovi Zastave kojih je zadnjih godina sve više, a cijene preostalih Zastava iz dana u dan samo rastu, velika je potražnja za polovnim i novim dijelovima, te Zastava doživljava neki novi život nakon 15 godina od potpunog gašenja proizvodnje. Dokaz te popularnosti su svakako skupovi ljubitelja ovakvih vozila, sjetimo se samo naše prošlogodišnje Fićijade u Živinicama koja je okupila ljubitelje Zastava iz Europe i bivše Jugoslavije. A kvalitet tih vozila dokazujemo svaki mjesec Valter i ja odlazeći na svoja potovanja upravo Zastavama na koje mnogi kukaju, a mi, da kucnem u drvo za sve ove godine imali smo samo jedan kvar, ostali smo bez goriva sa Fićom i to je sve.
Odlazimo opet u Vrbas gdje se odmaramo do polaska na trku, koja je startala u 18 sati, a na kojoj sam osvojio 231. mjesto među 398 takmičara u trci na 5 kilometara sa vremenom 32:02, na što mogu biti itekako ponosan, budući da mi je to tek druga trka u životu, a već nastupam izvan granica svoje države, i to kao predstavnik kluba Dečki u plavom iz Sarajeva. Moj najbolji prijatelj Valter član AK Sloboda-Tehnograd Tuzla ostvario je lični rekord u trci na 10 kilimetara koje je istrčao za 39:05, što ga je dovelo na 25. mjesto u ukupnom plasmanu, a na prvo mjesto u starosnoj kategoriji, te je ovaj vrhunski sportista zajedno sa drugoplasiranim Danijelom Ikicom poklonio svoju novčanu nagradu za djecu Kule. Bravo za Ikicu i Valtera.
Nedjelja 18.06.2023.
Ko još ustaje u 5:30 nedjeljom? Valter i ja, pijemo kafu i pravimo plan za povratak. Valter je dok sam se ja spremao odradio jedan trening do susjednog mjesta Kucura, dok je ulicom u kojoj sam bio kombi budio mještane sa uobičajenim sloganom : „Staro perje otkupljujemo, staro željezo, stare peći, stare mašine, staro perje…“ Iz Vrbasa smo opet krenuli do Kulpina gdje sam u jutarnjem ozračju ponovno snimao dvorac i eksponate muzeja posebice traktor na parni pogon iz 1924. godine, a onda smo otišli u Čelarevo do drugog dvorca koji je nekada bio također u vlasništvu Lazara Dunđerskog i u kojem su se upoznali Laza i Lenka, kako bi prošetali pored istog i napravili potrebne snimke. U ovom dvorcu od 1947. – 1952.godine bilo je smješteno Predsjedništvo FNRJ, pa je tu bio i sam drug Tito.
Opet idemo do Begeča gdje ručamo u šumi pored Dunava, jedemo paradajz i ribu iz konzerve, Valter se šali na naš račun kako smo mi zapravo „paradajz turisti“. Neka smo velim mu, ovako je zdravije. Nakon ručka idemo na skelu koja prevozi automobile za 500 dinara i radi od 7 do 20 sati u ljetnom periodu, te prelazimo u Srem, dok smo bili na skeli Valteru su javili da mu je uginuo horoz ili pijetao ako baš volite tako reći, što ga je baš pogodilo, te je veći dio puta pominjao horoza i žalio za njim, ja sam ga tješio time da će kupiti novog, da li sam mu šta time uspio pomoći, evo ne znam.
Opet se kratko zadržavamo na Fruškoj gori te prelazimo granicu na oduševljenje prisutnih carinika, ubrzo smo u Bosni a dan je pravi ljetni, ugrijalo je kao nikad ove godine. Lagano se kotrljamo kroz Semberiju preko Majevice do našeg krajnjeg odredišta, gdje nas svi čekaju da im prepričamo avanture sa putovanja. Čekali su svi da vide naše medalje, a ja sam svoju ponio u ponedjeljak na posao kako bih proslavio svoj uspjeh sa kolegama. Emisije snimljene na ovom putovanju bit će emitovane u mjesecu oktobru u okvoru dokumentarnog serijala Emirove priče na Izvornoj TV. Do nekog novog putovanja, ostajte nam zdravo i veselo./Emir Nišić/
