back to top

Šta je meni moja Tuzla ?

Šta je meni moja Tuzla ? Lakše je pisati o Alhambri nego o Tuzli.

Alhambra je svačija, ponajmanje pripada ljudima iz Granade. A Tuzla je jednom bila samo moja. Ili sam, kao tuzlanski gimnazijalac, umislio da je moja.

Grad Tuzla je ostao „mješana zona“ sa jasnom bošnjačkom većinom, ali sa skoro trećinom „ostalih“, dok su drugi urbani centri zemlje u ratu i nakon njega sveli manjinske populacije na nekoliko folklorističkih procenata.

Učim da živim sa svim tim. Ipak je lako voljeti Tuzlu, koja je, neka se i to zna, jedina ostala „mješana zona“ sa jasnom bošnjačkom većinom, ali sa skoro trećinom „ostalih“, dok su drugi urbani centri zemlje na ovaj ili onaj način u posljednje tri decenije sveli manjinske populacije na nekoliko procenata, na bezazleni, folkloristički nivo. Ovo je grad koji još uvijek ima ateističko groblje, na kojem najčešće zajedno počivaju supružnici različitih konfesija.

Moja Tuzla je grad Ismeta i Meše

Čaršije koje na sjeveroistoku Bosne okružuju svoj prirodni centar često ogovaraju „crvenu Tuzlu“. U tome ima i palanačke zavisti i ideološke zadrtosti.

Naravno, mogao bih početi da nabrajam znamenite Tuzlake, poput slikara Ismeta Mujezinovića ili prvog bosanskohercegovačkog akademskog slikara Đorša Mihailovića, da govorim o Međunarodnoj galeriji portreta.

Mogao bih da se setim svih onih ljudi rođenih ovde – ozloglašenih ili omiljenih – od Lepe Brene do Biljane Plavšić ili braće Andrić koji su sedamdesetih predvodili ustašku terorističku grupu koja je upala u Jugoslaviju, ali i Titovog generala koji ih je lovio – Franje Herljevića.

šta je meni moja tuzla
Šta je meni moja Tuzla

Tu si i braća Nojgebauer, Norbert i Valter, talentovani umjetnici njemačkog porijekla koji su ostavili trag u svijetu stripa i filma. Tu je i pjesnik Uskufi iz 17. vijeka. On poziva inovjernu braću u svoju vjeru uz ove stihove:

Otac jedan, jedna mati
Prvo bi nam, valja znati.
Jer ćemo se paski klati?​

Možda je Tuzla drukčija zato što je naprosto radnički grad koji je apsorbovao tehničku inteligenciju i radništvo iz cijele Austrougarske i potom Jugoslavije. To

je grad u kojem gradonačelnik gandijevski propovijeda toleranciju kao najviši stepen moći. A u srcu grada može se pročitati: „Građani Tuzle obnoviše Soni trg 2004. godine, sa vjerom da je ljubav izvor nastanka i vječitog trajanja svijeta.“

Ovdje se, bez obzira na sve prisutniju sarajevsku akcentualnu dominaciju, na ulici još uvijek čuje jezik kojim je pisana knjiga „Derviš i smrt“. Mešin jezik. Moj jezik.

I uvijek kada svratim u Tuzlu, uronim u njega kao u toplu, slanu vodu.

spot_img

DRUGI UPRAVO ČITAJU