„Učite to djecu da ih ne zadesi isto zlo kao vas.“ Ove riječi, koje je samo nekoliko dana prije smrti napisao Anto Tomić, preživjeli prijedorski logoraš, pisac i mirovni aktivista, danas odzvanjaju kao njegova posljednja opomena.
Pozvao je roditelje, bake, djedove i učitelje da djecu uče istini o ratnim zločinima, stradanjima nevinih ljudi i mjestima poput Omarske, Tomašice, Manjače, Srebrenice, tuzlanske Kapije i sarajevskih Markala. Želio je da nove generacije znaju šta se na tim mjestima dogodilo, da čuvaju sjećanje na žrtve i da nikada ne dopuste ponavljanje takvog zla. Samo nekoliko dana kasnije, 2. oktobra 2026. godine, Anto Tomić preminuo je u Hamburgu, u 68. godini života.
Anto Tomić, preživjeli logoraš, pisac, mirovni aktivista i neumorni čuvar sjećanja na žrtve ratnih zločina u Prijedoru, preminuo je 2. oktobra 2026. godine u Hamburgu, u 68. godini života.
Otišao je čovjek koji je preživio strahote prijedorskih logora Keraterm, Omarska i Trnopolje, ali nikada nije prestao govoriti o onome što je vidio i doživio. Svoj život nakon rata posvetio je istini, pravdi i sjećanju na ljude čiji su životi nasilno prekinuti.
Posljednja poruka koja se ne smije zaboraviti
Samo nekoliko dana prije smrti, Tomić je na društvenim mrežama objavio riječi upućene roditeljima, bakama, djedovima i prosvjetnim radnicima.
Dragi roditelji, poštovane bake i djede, cijenjeni učitelji i učiteljice,
Omarska i Tomašica nisu samo rudnici željeza u Krajini, Manjača nije samo brdo nedaleko Banja Luke, Heliodrom nije samo tvornica, Srebrenica nije samo gradić u istočnoj Bosni, Kapija nije samo građevina u Tuzli niti je Židovsko groblje u Sarajevu samo mjesto ukopa pokojnika a ni Markale samo pijaca.
Učite to djecu da ih ne zadesi isto zlo kao vas. Dužnost vam je to i obavezu prema svojoj djeci i novim pokoljenjima. I dužnost i obaveza prema Bosni.
U nekoliko rečenica sažeo je ono čemu je posvetio decenije života: da se mjesta stradanja ne pretvore u obične geografske pojmove, da se žrtve ne zaborave i da nove generacije znaju šta se dogodilo u Bosni i Hercegovini.
Od rudnika Omarska do logorske golgote
Anto Tomić rođen je i odrastao u Ljubiji kod Prijedora. Prije rata radio je u rudniku Omarska, najprije kao prevodilac za njemačke inžinjere, a potom na poslovima separacije rude.
Mjesto na kojem je zarađivao za život 1992. godine pretvoreno je u logor u kojem su počinjeni teški zločini nad zatočenicima.
Početkom juna 1992. godine Tomić je uhapšen i odveden u Keraterm. Prošao je i kroz logore Omarska i Trnopolje, gdje je bio izložen zlostavljanju i nehumanim uslovima zatočeništva.
Preživio je ono što mnogi njegovi sugrađani nisu.
Nakon izlaska iz logora otišao je u Njemačku, gdje je nastavio život u Hamburgu. Međutim, udaljenost od rodnog kraja nije značila i udaljavanje od njegove prošlosti.
Svjedočio u Hagu, pisao za one koji više nisu mogli govoriti
U aprilu 2001. godine Anto Tomić svjedočio je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u postupku protiv Duška Sikirice, Damira Došena i Dragana Kolundžije, povezanom sa zločinima počinjenim u logoru Keraterm.
Njegovo svjedočenje bilo je dio nastojanja da se zločini dokumentuju, odgovorni izvedu pred lice pravde, a iskustva preživjelih sačuvaju od zaborava.
Istovremeno, Tomić je godinama pisao o ljudima, porodicama i sudbinama koje je rat zauvijek promijenio.
Iza sebe je ostavio više od stotinu dokumentarnih zapisa i kratkih priča, posvećenih logorašima, ubijenim i nestalim sugrađanima.
Svoju potrebu da piše objašnjavao je riječima:
Pišem i u ime onih kojih više nema i ne mogu svoju priču ispričati. Pišem i iz pijeteta prema ubijenim i nestalim, jer su zaslužili da ih se sjetimo. I pišem u nadi da se ovo nikad više neće ponoviti.
Uprkos svemu što je preživio, njegovi zapisi nisu pozivali na osvetu. Njegova borba bila je borba protiv zaborava, poricanja zločina i mržnje.
Otišao je svjedok, ostala je njegova opomena
Smrću Ante Tomića Bosna i Hercegovina izgubila je još jednog neposrednog svjedoka jednog od najmračnijih poglavlja svoje novije historije.
Ali ostaju njegove riječi, svjedočenja, priče i sjećanja na ljude koje nije želio prepustiti zaboravu.
Ostaje i poruka koju je napisao samo nekoliko dana prije odlaska. Poruka da djeca moraju znati šta znače Omarska, Tomašica, Manjača, Srebrenica, Kapija, Markale i druga mjesta stradanja.
Jer za Antu Tomića sjećanje nije bilo samo pogled u prošlost. Bilo je odgovornost prema budućnosti.
Anto Tomić je otišao, ali njegova životna misija ostaje. Da se istina govori. Da se žrtve pamte. Da se zlo nikada ne ponovi.
Počivaj u miru, Anto. Neka tvoje riječi nastave govoriti i onda kada tvoj glas više ne možemo čuti.
