Druga takmičarska predstava ovogodišnjeg Festivala Tuzlanski pozorišni dani bit će izvedena u subotu, 16. novembra 2024. godine, s početkom u 19:30 sati.
“Gnijezdo” je drama autorice, redateljice i scenografkinje Marine Petković Liker.
Dramaturgiju predstave potpisuje Dragan Komadina, dok je muziku komponovao Bojan Beribaka. Scenografski elementi koji upotpunjuju atmosferu predstave rezultat su rada Ivane Radić.
Ova predstava ujedno nudi i bogat glumački ansambl u kojem nastupaju Miro Barnjak (Martin), Bojan Beribaka (Rade), Angela Bulum (Marcela), Jelena Kordić Kuret (Vesela), Nikolina Marić (Đina), Jadranka Popović Miljko (Majka) i Ivan Skoko (Goja).
“Krhki prostor pripadanja”
Što bi moglo biti ”gnijezdo” – mjesto koje se želi stvoriti, mjesto koje nam je temelj, mjesto koje sigurno i toplo, mjesto…
Osjećam, živimo u vremenu koje je obilježeno raznim nemirima. Svaki trenutak ima svoju priču. Svaka je priča intimna, ali i društveno određena. Prošlost, sadašnjost i budućnost oblikuju naše unutarnje borbe iz kojih se ne možemo istrgnuti i zbog kojih postajemo nimalo različit pojedinac u iscrpljenoj zajednici. …posvuda čovjek / jedan isti čovjek / izgubljeni čovjek /… a suočen je sa smrću (M. Tomaš, „Čovjek“). Boreći se sa sobom borimo se i s drugima te stvaramo odnose i probleme koji nas sve dublje uranjanju u nezadovoljstva i osjećaj životne bezizlaznosti usprkos optimizmu preživljavanja. Kao da smo navikli živjeti u kriznoj situaciji, kao da je nagon za preživljavanjem tek mrvicu jači od prepuštanja smrti. Ono što nas nerješivo muči na društvenoj i političkoj razini zapravo je sadržaj naših intimnih svjetova i odnosa s onima koji su nam najbliži. Ipak, nemogućnost rješavanja problema, zamjeranje i neopraštanje još nas uvijek nisu izbrisali, samo su nas učinili malo manje Ljudima kakve smo željeli utisnuti u sjećanja. Pa ako i nije moguće riješiti, možda je moguće susresti se.
(…) Predstava otvara široko značenjsko polje onoga što bi moglo biti gnijezdo – mjesto koje se želi stvoriti, koje nam je esencijalno potrebno, koje se gradi i razara iznutra ili izvana, koje se napušta i u kojeg se mogu useliti drugi; mjesto koje pamtimo, koje nam je temelj ili baza i u koje se često vraćamo ili se samo pokušavamo vratiti; mjesto koje možemo dograditi, popraviti i usprkos krhotinama obnoviti; mjesto koje je sigurno i toplo, a zapravo krhko i podložno različitim ozlijedama; mjesto u kojem se može, ali je teško biti sam.
Marina Petković Liker
