Zasigurno ne postoji osoba koja u djetinjstvu nije maštala o zanimanju kojim bi se željela baviti u zrelijim životnim danima.
Splet okolnosti nekima je upravo pružio priliku za ostvarenje sna, a među njima je i mladi Tuzlak Rijad Sedić, magistar vazdušnog saobraćaja koji je već spoznao osjećaj dominacije nebom.
Rijad Sedić je 26-godišnjak iz Tuzle, magistar je vazdušnog saobraćaja, a svoje prve dodire s letjelicama je doživio u djetinjstvu. Ljubav prema avijaciji u njegovoj porodici se prenosi sa koljena na koljeno, s obzirom na to da je otac bio kontrolor letova, a djed član ratnog zrakoplovstva i protivzračne odbrane u bivšoj Jugoslaviji.
“Prvi dodir s vazduhoplovstvom sam imao kroz djelovanje Aero kluba Tuzla, gdje sam i doživio svoj prvi let, a sve pod utjecajem te neke porodične tradicije, gdje su i otac i djed, svaki na svoj način doprinijeli rađanju, a kasnije i razvijanju tog sna”, kaže Sedić na početku razgovora za Klix.ba.
San i želja za pilotskom profesijom kod Sedića su bili prisutni još od dječačkih dana, ali je vremenom morao prilagođavati i mijenjati način ostvarivanja. Priča nam da prvi dodir sa profesionalnim radom u vazduhoplovstvu biva u Beogradu, kroz posao vazduhoplovnog dispečera.
“Nakon prvog iskustva koje me naučilo mnogo čemu, vraćam se nazad u Bosnu i Hercegovinu, gdje sam obavljao razne poslove iz oblasti vazduhoplovstva pri različitim preduzećima, odnosno u Međunarodnom aerodromu Tuzla, kao agent prihvata i otpreme, zatim kao vazduhoplovni dispečer pri operativnom centru naše domaće aviokompanije Fly Bosnia i naposljetku kao član kabinske posade, a vremenom i perser pri mađarskoj aviokompaniji Wizz Air, gdje sam i dobio životnu priliku za ispunjenje svog sna”, ističe Sedić.
U nastavku našeg razgovora, zanimalo nas je da li kod pilota postoji bilo kakav strah te kako se zapravo Sedić osjeća u kabini, uz spoznaju da je glavna karika u lancu te da većina stvari ovisi upravo od njega.
“Određena doza straha uvijek mora postojati, jer osoba koja ga nema je opasna i po sebe i po okolinu. Ali, tu vrstu straha bih više opisao kao dozu konstantnog opreza i pažnje da se moguće komplikacije predvide i izbjegnu, ili da se njihov utjecaj minimizira. Pozicija pilota u avionu nosi veliku težinu i odgovornost svakako, ali upravo iz tog razloga prije nego bilo ko dođe na takvu poziciju prolazi rigorozan proces obuke i pripreme, gdje se ništa ne prepušta slučaju i svaki mogući ishod se uzima u obzir”, odgovara Sedić.
Ističe da upravljanje avionom svakako ima određenu zahtjevnost, ali poslije nekoliko sati obuke prestaje biti nešto pretjerano komplikovano.
“U biti veliki dio se svodi na poznavanje teorije, letjelice, procedura, pravila te pridržavanje istih. Nekih opasnih situacija nije bilo i to opet, rekao bih zahvaljujući pridržavanju ranije navedenih stavki”, dodaje sedić.
Životno bogatstvo
Lično smatra da je životno bogatstvo ovoga poziva višestruko. Na prvo mjesto stavlja ostvarenje sna, a kako dalje navodi tu je i dinamika samog zanimanja, raznolikost ljudi i okruženja, širok spektar ličnih i profesionalnih mogućnosti te neograničena prilika ličnog napretka i razvoja. U nastavku našeg razgovora Sedić se osvrnuo i na reakcije sredine na njegov životni odabir.
“Ljudi iz mog okruženja su od samog početka svjesni ovog mog ‘stanja’ – da ga tako nazovem i vremenom su prihvatili da sam nekada ovamo, nekada tamo, ali da tjeram ka tom cilju te naravno da podrške nikada nije izostalo”, ističe Sedić.
Piloti nerijetko kažu da se sigurnije osjećaju u avionu, nego u automobilima, vozu, kamionu i ostalim prijevoznim sredstvima, a Sedić nam je pojasnio ovakvu vrstu stava.
“Taj osjećaj sigurnosti u avionu u poređenju s ostalim sredstvima, bih najviše povezao sa osjećajem kontrole i poznavanje sredine, jer siguran sam da svako ima priliku da poznaje avion i letenje na način na koji ljudi koji se time bave poznaju, niko se ne bi plašio tog vida transporta. Kako sam već prethodno rekao, strah uglavnom i najčešće dolazi iz nerazumijevanja i nepoznavanja situacije, kada bismo to otklonili vazdušni prijevoz bi svi vidjeli na način što on jeste, odnosno najsigurniji oblik prijevoza. Tako da bih preporučio svima da iskuse taj osjećaj, barem kao putnici, ako ne i nešto više”, dodaje Sedić.
Piloti i stereotipi
Naš sagovornik ne obraća mnogo pažnje na društvenu stranu priče o pilotima i njihovom potencijalno većem ugledu u društvu. Kaže i da se mnogo stereotipa vezuje za ovu profesiju koji nisu tačni, a nerijetko se spominje i onaj o većoj zainteresiranosti od pripadnica ljepšeg spola.
Navodi da mu je bitno mišljenje, razumijevanje i podrška ljudi iz njegove neposredne okoline, naglasivši da svakako cijeni na općenitu podršku koju dobija, na čemu je dodatno zahvalan.
Budućnost je teško predvidjeti, posebno u industriji u kojoj se naš sagovornik nalazi, jer se situacija brzo mijenja, ali njegov okvirni plan je završetak obuke u prvoj polovini iduće godine i nastavak daljnjeg puta i razvoja kao prvi oficir pri aviokompaniji Wizz Air.
klix.ba
