Nedžad Verlašević jedna je od istinskih legendi fudbalskog kluba Sloboda iz Tuzle.

Nedžad Verlašević rođen je 8. oktobra 1955. godine u Bratuncu gdje je počeo trenirati fudbal. Profesionalnu karijeru je započeo upravo u Bratuncu, a godinu dana kasnije produžio se tuzlanskoj Slobodi, 1974. godine. Nedžad Verlašević ostat će upisan u historiju FK Sloboda kao igrač s najviše nastupa u Crveno-Crnom dresu, čak njih 350 u Prvoj ligi Jugoslavije.

Stub odbrane Tuzlaka

Po dolasku iz Bratunca u Slobodu, Verlašević je bio zamjena za legendarnog Fahrudina Avdičevića čija je karijera bila na zalasku. Status legende stekao je borbenim nastupima u Slobodi gdje je bio jedan od najboljih igrača Slobode u 70-tim i 80-tim. Koliko je volio Slobodu svjedoči podatak da je u svojoj 16-godišnjoj karijeri samo dvije sezone proveo izvan Tuzle.

U jednom intervjuu govorio o tome kako je došao u Tuzlu.

“Zvali su me da dođem u Tuzlu. Želio sam da igram u većem klubu, a na zaradu nisam ni mislio. Uvijek se trudim da igram dobro i dovoljno mi je što sam se ustalio u prvom timu”, govorio je Nedžad po dolasku u Slobodu.*

U prvom mandatu u Slobodi, Verlašević je nastupao od 1974. do 1983. godine.

U međuvremenu dok je nastupao za Slobodu , Verlašević je bio član mlade reprezentacije Jugoslavije koja je osvojila zlatnu medalju na Europskom prvenstvu 1978. godine kada je u finalu savladala Zapadnu Njemačku.

Nedžad Verlašević - FK Sloboda
Nedžad Verlašević neizostavni dio Slobode

Ubrzo nakon toga stigao je poziv iz Beograda, tačnije Crvene Zvezde. Kako je govorio sam Nedžad sve je bilo dogovoreno, te 1979. godine, ali je uprava Slobode molila Verlaševića da ostane u Tuzli.

“Sve je bilo dogovoreno, čak sam znao i gdje ću stanovati. Ali ljudi iz Slobode me jednostavno nisu dali. Molili su me da ostanem i šta sam drugo mogao napraviti. Sloboda je moj klub, tu sam stekao afirmaciju. Da sam otišao u Beograd igrao bi za reprezentaciju Jugoslavije sigurno. Ipak se ne kajem, jer bi vjerovatn oopet isto tako postupio. Cijela moja karijera je vezana za Slobodu i Tuzlu.”*

Nakon devet godina igranja u Tuzli, Nedžad odlazi, ni manje ni više, nego u Sjedinjene Američke Države gdje je nastupao za Golden Bay Earthquakes iz San Franciska. No, u Americi se nije predugo zadržao pa se iste godine vratio u svoju Slobodu.

“Raskinuo sam ugovor u San Francisku iako su bili zadovoljni mojim igrama. Za tu odluku kriva je nostalgija jer bez obzira na sve što sam imao u Americi nisam mogao bez Jugoslavije, Bosne i Tuzle. Tu je bilo moje društvo. Ipak dovoljno sam zaradio i za godinu dana tamo”, prisjetio se Verlašević.*

Igrao je još dvije godine u Tuzli poslije čega odlazi u sarajevski Željezničar gdje je također poveo jednu sezonu.

O tome kako je napustio Tuzlu i otišao u Sarajevo, Nedžad kaže:

“U Željezničar nikad ne bi otišao da nije bilo sukoba s trenerom Pašićem koji j želio da odem u penziju. Rekao mi je da nisam igrač za Slobodu. Našao sam se na prekretnici karijere, a onda je stigao poziv Ivice Osima iz Sarajeva. Nerado sam otišao u Sarajevo ali sam morao jer sam želio igrati fudbal”, izjavio je popularni Smajo.

No, da bez svoje Slobode i Tuzle ne može pokazao je još jednom, kada se poslije godinu dana iz Sarajeva vratio u grad Soli.

Od 1987. do 1990. nosio je dres Slobode poslije čega je otišao u igračku penziju. Ubrzo nakon toga posvetio se trenerskom poslu.

Nedžad Verlašević
Verlašević u duelu s Piksijem

Tuzlanskim navijačima ostao je u sjećanju kao izrazito borben igrač koji je držao zadnju liniju Crveno-Crnih. Njegova pojava od 190 centimetara u crvenom dresu bila je prepoznatljiva širom bivše države.

Osim fudbala, Nedžad je studirao na Višoj pedagoškoj školi u Tuzli gdje je bio i uzoran student.

Trenerska karijere

Po završetku igračke karijere, Verlašević se okušao u trenerskim vodama. Od 1992. godine trenirao je mlađe kategorije FK Sloboda da bi dvije godine kasnije preselio u Makedoniju. Tačnije od 1994. do 1996. godine vodio je ekipu Sloge Jugomagnat s kojom je osvojio Kup Makedonije 1996. godine.

Uslijedio je povratak u Tuzlu gdje je vodio Slobodu s kojom je igrao finale Kupa Bosne i Hercegovine 1998. godine kada je Sloboda poražena od Sarajeva minimalnim rezultatom 1:0.

Zatim je kratko trenirao i Željezničar, da bi otišao u Bihać gdje je kao trener Jedinstva osvojio prvo mjesto u sezoni 1999/2000.

U januaru 2001. godine preminuo je od posljednica srčanog udara u Tuzli.

* preuzeto iz knjige “100 godina Slobode”, Almir Ščekanović i Haris Šahović

0 0 Glasovi
Ocjena članka
Pretplatite se
Obavijesti o
guest
0 Komentara
Ugrađene povratne informacije
Pogledajte sve komentare