Svakog ljeta prilika je za posjetu svom gradu mnogih Živiničanki i Živiničana koji su nastanjeni širom svijeta.Jedna od njih svako ljeto koristi da posjeti svoje Živinice je Gordana Kucurski, koja od 1998.godine živi u Americi.
„Radila sam kao nastavnik maternjeg jezika u Osnovnoj školi „Rade Marjanac“, sada OŠ Đurđevik i to punih 24 godine, te me za tu sredinu vežu mnoge lijepe uspomene.Raduje me što u gradu gdje živim ima i mojih bivših učenika, sada odraslih ljudi, tako da nas je sudbina povezala i na taj način.U Americi sam takođe radila na obrazovanju mladih, a školovanjem uz rad stekla sam zvanje profesora za djecu s posebnim potrebama, a od prije dvije godine sam u mirovini“, kaže nam profesorica Gordana.
Od 2002.godine Gordana Kucurski svakog ljeta dolazi u Živinice i Tuzlu, gdje su joj nekada živjeli roditelji, Vlasta i Drago Todorović, koji je ostavio duboki pečat u razvoju firme Konjuh, čiji je bio direktor.U to vrijeme uveo je serijsku proizvodnju stolova, stolica i garnitura, te tako Konjuh osvaja tržište bivše Jugoslavije i postaje značajan izvoznik namještaja.
No, vratimo se našoj temi i pitamo našu sagovornicu ima li razlike u odgojno obrazovnom radu kod nas i Americi:
„Tamo radimo s djecom od 7 do 15 sati i sve obaveze učenici završavaju u školi, dok je kod nas jedan dio u školi, a drugi dio onog što nazivamo domaća zadaća obaveza da se radi kod kuće!Dakle, u Americi učenici sve obaveze završe u školi i to je ta prednost kada možete dodatno pomoći učenicima koji zaostaju u savlađivanju gradiva“.
U susretima s bivšim kolegicama i kolegama rado priča, pa tako i ovoga puta:
„Svaki puta kada dođem u svoj grad okupljamo se sa starim društvom, kolegama iz OŠ Đurđevik, pa žalim što ovog ljeta s nama neće biti kolegica Stojanka Krstić, koja nas je napustila aprila ove godine.Žalim što nisam mogla doći na sahranu ove istaknute prosvjetne radnice.Svim kolegama je to teško, kao i činjenicama da se zvanično tokom sahrane i ispraćaja niko ispred OŠ Đurđevik nije obratio da održi oproštajni govor.To je učinio bivši direktor škole Enver Mahmutbegović.Mnogo mi je teško zbog toga, kao i kolegama Mini Džinić, Mejri Taletović, Cviji Barišić,Milici Marjanović, Rasimu Mešanoviću, Osmi Bediću, Mevlidi Goletić, Azri Vuković, Dragani Kupusović…Svi smo duboko razočarani i povrijeđeni takvim odnosom škole prema učiteljici koja je u Đurđeviku i okolini bila učiteljica mnogih đaka, tako da nije bilo kuće a da nekog nije učila.Zar takva osoba nije zaslužila dostojan oproštaj?-pita se profesorica Gordana Kucurski.
Mnoge kolege nastavnice, nastavnici, profesorice i profesori, koji su došli ili uskoro dolaze iz inostranstva, kao i sadašnji koji su već penzioneri, sastat će se 10.avgusta u Đurđeviku, te se još jednom prisjetiti Stojanke Krstić, dobitnice mnogih nagrada i priznanja za svoj rad, među kojima i“Zlatnog ordena” i “Pismene zahvalnice” za Dan općine Živinice./Š.G./
