Na današnji dan, 1992. godine, borci Prve teočanske brigade izvojevali su jedno od najvećih pobjeda Brigade u slavnoj ratnoj historiji.
Teočanski “Lavovi” su 21. septembra do nogu potukli pripadnike zloglasne garde “Panteri”, predvođene Brankom Pantelićem Panterom, koji je tada i poginuo na lokaciji Panjik.
Facebook stranica “Hajrudin Mešić” objavila je priču po sjećanju Nedžada Softića, koju prenosimo u cjelosti:
“Ova priča je živo svjedočanstvo o vremenenu koje se odnosi na period septembar 1992. godine.
Majevička oluja, kako su je prozvali već je bila, pa skoro u završnoj fazi, rejon Obršina smo zauzeli bez znanja i izdate komande Kapetana Hajre. Kada je saznao pomalo je bio i ljut na nas jer nije volio samovolju, a pomalo i ponosan pa se čak i hvalio u Korpusu kako ima vojsku koja sama planira i izvodi akcije.
Iscrpljeni tom našom ofanzivom u deblokadi Teočaka, naš Mumbašin vod Kapetan šalje u rejon Uzanovića da bi se malo odmorili od stalnih borbenih dejstava. Ostatak “čete za proboj” kojom je komandovao Eso je ostao u rejonu Rastošnice i Obršina. 04.septembra, ta jedinica kreće u akciju prema Džematu, te uspjeva zauzeti taj rejon i likvidira određen broj neprijateljskih vojnika. Među tim poginulim je pao i major Branko Pantelić i kapetan Lazić(naknadno smo saznali o kome se radi) dok su naši imali jednog mrtvog i dva teže ranjena vojnika.
Nismo odmorili ni dan po nas dolazi vozač sa kamionom i govori da hitno moramo ići pomoći na Džematu. Dolazimo do magacina sa MTS-om gdje nas čeka Avdo Huskić i ubacuje nam nekoliko sanduka municije i govori: “Hitno do brane, pa na Džemat, Mirsadov vod je u okruženju”. To je bilo zadnj put da vidimo Avdu, narednih dana je poginuo o odbrani Bilalića. Dolazimo do kruga brane jezera Sniježnica gdje nas čeka Faha, koji naređuje da idemo preko Obršina i probamo sa te strane da se probijemo i da se spojimo sa našima. Krećemo odmah i usput nam se pridružuje Muhamed Sakić koji se jedva penje na kamion, obzitom da se još nije oporavio od ranjavanja, te cijelo vrijeme drži ruku na bolnom mjestu.
Stižemo na Obršine, nikoga nema, ni vojske ni straže. Mumbaša ostavlja jedno odjeljenje (sve skupa nas nema više od 17), a ostatak nas kreće u proboj. Negdje iza Panjka dolazi do okršaja i borbe, gine nam Šemso, dio nas ga iznosimo, a dio ostaje kao odstupnica nama. Kada smo ga iznijeli vraćamo se i pravimo odstupnicu u rejonu groblja, onima koji su ostali. Konačno se i oni zvlače do nas, međutim četnici su već ušli nama iza leđa (iz pravca Savića) i iz neposredne blizine otvaraju vatru na nas i zasipaju nas bombama. Mumbaša naređuje izvlačenje na Kršlu. Tu nam ginu Bijeljenac Senad, Ramiz i Ismet ostaju na mjestu pogibije. Nedaleko od tog mjesta formiramo liniju odbrane na brzu ruku, faktički branimo samo brdo Kršla.
Džemat je pao i naši se jedva izvače duž jezera do nas. Mirsadov vod desetkovan, Admirov isto, samo sposobni ostaju sa nama, a ranjeni se povlače prema Rastošnici. Četnici ohrabreni predhodnim uspjehom kidišu prema nama. Ne znam koliko napada su pokušali, ali sve ih uspiješno odbijamo. Bakir nam dovodi nešto pojačanja, tu je i Eso. U sumrak kreću još odlučnije tenkovima i tu ih odbijamo. Opet imamo ranjenih, Eso teže, Mirsad lakše povrede. Mumbaša sa Bakirom donosi odluku da se krene u kontra napad i da se pokušaju izvući mrtvi, uspjevamo, ali gine nam veliki borac Sakić Muhamed dok je Muhidin Muho lakše ranjen.
Tako dan za danom, nas šaka brani Obršine, dnevno i više napada odbijamo iznureni, gladni. Opšti napad je na Teočak nema nam ko ni u pomoć da dođe, samo municiju nam doture, a hranu ne znam da smo i dobili.
Noću bi napuštali položaje i spuštali se prema Rastošnici da bi makar malo došli sebi i opet ujutro na brdo, a tako dan za danom. Ti njihovi iscrpljujući napadi su tako izgledali da, čini mi se, da sve gori i da pucaju iz svega što imaju.
19.09.1992.godine konačno nam dolazi mala pomoć jedno odjeljenje dobrih momaka i dobrih boraca. Mumbaša ih daje na sami vrh brda, a mi na bokove. Ponovo se nebo otvara i počinje masovno granatiranje, više smo oguglali na sve, tek kada je granatiranje utihnulo i iščekujemo da krene pješadija, vidimo Mumbašu kako trči prema nama i govori povlačite se gotovo. Ništa nam nije jasno, dolazimo niže malo prema Rastošnici i tu smo se skupili svi. Tek tada saznajemo da su se ti momci povukli misleći da su ostali sami, četnici su iskoristili tu rupu u liniji i zauzeli brdo.
Glave su oborene, niko ništa ne govori, tenk je već na brdu i gađa džamiju u Sniježnici. Prvom granatom promašuje, druge dvije pogađa munaru i sa četvtom je obara.
Četnici vrište od veselja, pucaju, vesele se, a mi nikakvi, tužni i ljuti toliko muke izdržali, a sad bez metka sve pade.
Dolazi Kapetan Hajro, ljut raspituje se šta je bilo, i onda kroz blagi osmjeh govori “Biće ono opet naše” misleći na brdo.
20.09.1992 smo odmarali i mi i četnici, sve je utihnulo. 21.091992 rano ujutro negdje oko 2_3 sata smo pred kuhinjom u Herama pripremamo se za pokret, u akciju. Hajro po običaju drži kraći govor i na kraju pita imali neko da ne bi išao. Asim govori Kapetanu da je meni rođendan i da bi me možda trebalo poštedjeti, a on onako roditeljski pita me: “Mali” ideš li ili ne. Rekao sam da idem, priđe mi zagrli i čestita mi.
Napast ćemo iz tri pravca:1.iz reona Rastošnice( Horić) 2.Skakovice(Mićin vod) 3.iza leđa iz pravca Savića(mi, Moče, Golubovi).
Svanulo je 1. i 2. grupa već vode borbu, mi kasnimo usporava nas teren, Kapetan već galami na motoroli i komanduje da moramo čim prije da stignemo i stupimo u borbu.
Nas nekoliko (ne više od 30) trčeći izbijamo na dio između Panjika i Džemata.
Počinje žestoka borba, uzimamo Bofors, trocijevac, nekoliko kamiona, pam na džipu. Nedugo zatim se spajamo sa našim snagama. Uspjeli smo.
Tada i nismo znali koga smo rasturili, a bila je to garda ili “Panteri”. Mnogo mrtvih je ostalo, mislim oko 20 koje smo poslije razmjenili za naše civile iz Janjara.
Veliku pobjedu smo ostvarili, koju rijetko ko pominje, osim četnika, koji to obilježavaju kao svoj veliki gubitak”, napisano je.